• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

Risus paschalis

Isus umire na križu. Njegovom smrću prestaje svaka nada za one koji su ga slijedili. Već njegovim uhićenjem mnogi su digli ruke od svega onoga što je govorio. Vjerojatno su posumnjali u Isusovu riječ. Bili su u strahu, zbunjeni i žalosni zbog svega što se događa. Ivanovo izvješće o trenutku  uskrsa Isusova donosi lik Marije Magdalene, Petra i Isusa. Marija Magdalena je prva koja je vidjela prazan grob. Ona postaje apostol apostolima. Premda su rijetki ostali pod križem, ona ostaje zajedno sa Isusovom majkom. Zajedno s ostalima sudjeluje u pokapanju Isusova mrtva tijela. Potom odlazi na mjesto Isusova groba, ne nalazi Isusa. Žurno trči javiti drugima što se dogodilo.

Trčahu obojica zajedno

Nakon što su čuli riječi Marije Magdalene, Petar, smrvljen kajanjem zbog izdaje Isusa i Ivan, prožet dubokom ljubavlju prema Gospodinu, odlaze žurno na grob. Pogodilo ih je ono što su čuli od Marije. Premda žure trčeći prema mjestu gdje je pokopan Isus, nisu u nekakvoj tjeskobnoj žurbi. Ovo je žurba naslućivanja, očekivanja nekakvog ispunjenja i sreće. Žurba im obećava nešto radosno i lijepo. Ivan, mada je došao prvi na grob, ne ulazi prvi u grob, poštuje prvenstvo dano Petru koji je u svojoj slabosti izdao Isusa. Ivan, poštujući Petrov autoritet, ostaje vjeran Isusovoj riječi. Razumjevši Petrovo kajanje, očituje se Ivanova ljubav prema Gospodinu i shvaćanje onoga što je Isus govorio. Petar je prvi ušao. Ivan ulazi za njim. Čim uđe u grob vidje i povjerova.

Ljubav je oko i ljubiti znači vidjeti

Ivan je povjerovao zato što je ljubio. Po njegovoj ljubavi prema Gospodinu dano mu je da, čim je vidio jasan znak da se događa nešto ljudskim riječima neobjašnjivo, povjeruje. Vjeruje znakovima koji dolaze od Gospodina. Premda još nije vidio Uskrsnuloga, primijetio je ručnik kojim je bila umotana Isusova glava. Da su ga ukrali, ne bi bilo sve tako uredno. Jednostavno, tijelo je nestalo. Isus, pošto ga nisu ukrali, mora biti živ. Ovo je shvatio Ivan, premda ponizno piše da oni još ne upoznaše Pisma, da Isus treba da uskrsne od mrtvih.

Smijeh otkupljenih

Barokna liturgija je predviđala risus paschalis – smijeh otkupljenja. Uskrsna propovijed je morala sadržavati priču koja bi bila smiješna kako bi cijela crkva odjekivala od smijeha. Premda ovo može biti površan oblik kršćanke radosti, smijeh bi bio znak uskrsne vjere onih kojih su otkupljeni. Oni koji su radosni i otkupljeni, trebaju se veseliti. Radost zbog Kristova uskrsnuća treba postati vidljiva na našim licima. Pošto smo prihvatili Istinu, bit ćemo oslobođeni. Nismo stvoreni za tamnicu. Isus pruža ruku svima kako bismo ugledali svjetlo. Radujmo se zato  što, gledajući njega, ubijena i uskrsla, možemo otkriti otvor na nebu. Naša se žalost pretvorila u radost. Poput Sare, i ljudi koji vjeruju snagom uskrsnuća mogu reći: „Dade mi Bog da se smijem, i tko god to čuje, smijat će se sa mnom!“ (Post 21,6)

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.