• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. Albert Schweitzer

Sine dominico non possumus

Što danas kršćaninu predstavlja nedjelja? Kako će on provesti taj dan, organizirati ga i ispuniti? Je li to samo dan okupljanja oko svoje obitelji i možda odlaska na zajednički izlet? Za neke to je vjerojatno i dan kada se odlazi u velike trgovačke centre. A možda je nedjelja ipak nešto više? Kada u današnje vrijeme govorimo ili raspravljamo o nedjelji činimo to pod vidom ljudskih prava, odnosno socijalne dimenzije čovjekova prava na odmor. Sve više se naglašava značenje nedjelje u etičkoj i moralnoj perspektivi imajući u cilju zaštitu čovjeka. Kako živimo u većinskom katoličkom društvu čini mi se da izostaje govora o kršćanskom, sakramentalnom identitetu nedjelje. Za kršćane nedjelja nije neradni dan, jer slobodan dan ne jamči i smisleno življenje toga vremena, već sveto vrijeme u kojem se svetkuje vazmeno otajstvo, dan Gospodnji, prvi dan.

Prvi dan u sedmici

To je dan u koji svetkujemo događaj vjere, događaj susreta s Uskrslim Kristom. Iz cijelog razdoblja ranog kršćanstva nema nijednog dokaza, potvrde ili predaje u kojem bi dokolica ili počinak bio važna značajka kršćanske nedjelje, nego je nedjelja utemeljena u religioznom događaju. Sakramentalni identitet nedjelje je slavljenje euharistije i okupljanje zajednice. Upravo to življenje Dana Gospodnjega sudjelujući na svetoj euharistiji i slaveći Kristovo otajstvo nužno je za izgradnju i oblikovanje kršćanskog života. Ma nije li to čudesno da se preko dvije tisuće godina milijuni ljudi skupljaju u zajedništvo kao braća i sestre na određenom mjestu bez prisile ili koristi, vođeni tek jednom, za nekoga običnom i jadnom, duhovnom idejom. To što se događa svake nedjelje ima svoj početak u jednom susretu, u ukazanju Uskrslog zastrašenim i pomalo već nevjernim njegovim učenicima. Krist čudesno dolazi u zatvorenu prostoriju, kroz zatvorena vrata i pozdravlja prvu okupljenu zajednicu s „Mir vama“ pokazujući im zacijeljele rane na svome tijelu. Naravno da je to bio jedan od najradosnijih i najbitnijih trenutaka njihova života. O kako bi bilo lijepo da sam mogao biti dio te prve kršćanske zajednice u tom trenutku. Bili su to zasigurno trenutci jezivosti, napetosti koja se mogla osjetiti u zraku, straha od židova, straha od smrti, trenutci mnogih pitanja i sumnji. Neki su već, izgubivši nadu i vjernost, otišli, neki su bili na odlasku, a neki u i dalje čvrsto vjerovali u ono što im je Isus obećao. Koje li radosti kada je došao On. Sva ona težina, tmurnost, strah, izgubljenost je pala. Bili su slobodni i neopisivo radosni jer su bili s onim kome nitko ništa više ne može, s onim koji je došao kroz zatvotena vrata i radi njegove moći osjećali su se zaštićeno, kao malo djete pokraj velikog tate koji je najjači na svijetu. Uskrsli Isus im donosi mir, mir koji nije samo vrijeme ne ratovanja ili primirja, već potpuna sreća i sigurnost pojedinca ili zajednice. To je bio židovski pozdrav kojim se željela istaknuti cijelovitost koju daje jedino Bog. Isus je svojom mukom i uskrsnućem svoje poslanje koje mu je Otac povjerio ispunio.

Od kada smo primili Duha Svetoga živimo vječnost

Kada je Isus umro na križu izdahnuo je svoj Duh i udahnuo ga u svoju Crkvu. To isto napravio je, dahnuo u njih Duha Svetoga, i poslao učenike da nastavljaju njegovo poslanje. Tada je nastala nova i sveta Crkva. Primili su, kao i mi na krizmi, ne dar od Duha Svetoga već Duha Svetoga koji je sam dar kojega primamo. Od tada Duh Sveti vodi vjernike i uvodi ih u svu istinu, tj. podsjeća nas na Isusove riječi i posadašnjuje ih. Naš zadatak je uz pomoć Duha Svetoga aktualizirati ono što je Isus rekao, a što do tada učenici nisu razumjeli i mi ne bi razumjeli i ne razumijemo ako nismo otvoreni njegovu vodstvu. Evanđelist Ivan piše da Isus daruje dar Duha Svetoga na dan svoga uskrsnuća, „…onog dana prvog u sedmici“, želeći istaknuti kako je tada počelo novo stvaranje, te da je od tada svaka nedjelja vazmena u kojoj se slavi Kristovo vazmeno otajstvo, dar Duha Svetoga, dan radosti i dar Gospodnjega mira. Od kada smo primili Duha Svetoga živimo vječnost. To je smisao nedjelje koji se očituje u življenju vječnosti u vremenu. Nedjelja je iskorak u vječnost, ona je “osmi dan“, vrijeme punine, vrijeme pohađanja spasenjskog vremena, a ne postizanje korisnih učinaka za tijelo ili kulturu. Dan je to u kojem vrijeme nije prazan hod ili kako neki kažu gubljnje vremena, već smisaono povijesno kretanje ka konačnom ispunjenju.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.