• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Širiti kršćansku radost

Forrest Carter je napisao: «Kad naiđeš na nešto što je dobro, prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti; na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro.» I imao je pravo. U narodu kažu da kada dijeliš tugu ona se prepolavlja, a kada dijeliš radost ona se udvostručuje. Često smo, pogotovo u današnje vrijeme, toliko zaokupljeni sami sobom i svojim obvezama da ni ne primjećujemo bližnjega koji pati, a kada se mi nađemo u takvoj situaciji shvatimo da ni našu patnju nitko ne primjećuje i to nas još više unesrećuje. Donedavno sam i sam bio takav, ali onda sam primio savjet kojeg želim podijeliti s vama, upravo zbog riječi Forresta Cartera.

Kad se osjećaš sam, sjeti se da je tu Isus, da je s tobom uvijek i da On primjećuje tvoju patnju i želi ti pomoći, uvijek. On neće odustati od tebe, voli te takvog kakav jesi i odabrao te bez obzira na to kako se ti sad osjećaš. Sjeti se da je odabrao Mojsija koji nije bio dobar govornik, Jonu koji je bježao od Njega, Tomu i Saru i Gideona koji su sumnjali, Petra koji ga je zatajio, ali se i po njihovim slabostima proslavio. Govori ti: «Ti si svjetlo svijeta! Ti si pozvan da u ovaj svijet doneseš svjetlo moje Radosne vijesti!» Vjeruj da poslije oblaka i kiše uvijek dolazi sunce, čak i kad ti izgleda kao da oluji nema kraja. Ne očajavaj, jer, kako kaže jedan pjesnik, «tuge postoje da bi prizvale smijeh». A drugi svoje razmišljanje iznosi ovako, «nakon svake čaše gorčine, kap meda dolazi», a mi nakon svojih iskušenja i patnji očekujemo puno više od kapi meda ili čak i cijele posude, mi očekujemo vječnu radost s Gospodinom. Sveti Filip Neri znao je reći: «Tko ne proživi pakao u ovom životu proživjet će ga u onom!» Drugim riječima, gledajmo svoje patnje kroz prizmu vječnosti i uvidjet ćemo da su upravo naše boli i patnje ono što će nam osigurati vječnu nagradu. Često sam znao čuti da ako te Nečastivi ne napastuje onda nešto ne valja, jer kažu da se zlato u vatri kuša i da Sotona najviše napastuje one najbolje od nas.

I ti si pozvan biti najbolji! Dopusti Božjoj ljubavi da dotakne tvoje srce. Otvori oči i pomozi bratu ili sestri koji su u nevolji ili pate, jer i za tebe je prije toliko godina Bog učinio ono nezamislivo. Poslao je svoga Sina Jedinorođenca koji se za tvoj život i sreću predao kao jagnje na klanje (usp. Iz 53;7). Koliko ljubavi, ali Isus nije prestao djelovati kad je umro na križu, ili kad je uskrsnuo, pa čak ni kada je uzašao i poslao Duha Svetoga; On i danas čini tolika čudesa, toliko nas sve silno ljubi. Obilato nas daruje, ali ti darovi nisu sami sebi svrha, oni su za zajednicu. Mi smo tako različiti, a opet tako isti, mi smo zajednica, Crkva. Spleteni smo jedni s drugima u jedinstvo. Isus je ugaoni kamen koji nas drži na okupu i mi, poput cigli, gradimo zajednicu u kojoj se moramo i međusobno podržavati. Tako i prva kršćanska zajednica, apostoli i svi ostali, bijahu postojani jer bijahu zajedno u svemu (usp. Dj 2;42). A što je Crkva nego zajednica ljudi koja se okupila i koja se okuplja zbog Jednoga i za Jednoga živi slaveći ga još više. Zato te pozivam da slijedeći put kad doznaš nešto dobro podijeliš to, i tako će naš svijet postati malo ljepše mjesto za život.

Robert Janđel, postulant

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.