• Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti Mt 11,28

Zavjet siromaštva u kontekstu suvremenog društva

Siromaštvo nije krepost ili neka osobina koja je obljubljena među ljudima. Dapače, ona je velika pošast u mnogim zemljama u kojima svakodnevno velik broj ljudi umiru zbog nje. Ona stvara revolucije i masovne prosvjede čega smo i sami svjedoci ovih dana. Nikada do sada nije postojalo toliko novca, ali nikada do sada nije umiralo toliko ljudi zbog gladi. Sve su to posljedice siromaštva. S jedne strane postoje enormno bogati ljudi koji drže svjetsko gospodarstvo u svojim rukama i sa druge strane većina koju čini siromašno stanovništvo. Neminovno se zaključuje da se zapravo radi o neravnomjernoj raspodjeli svjetskog bogatstva. Promatrajući siromaštvo u svijetu možemo zaključiti da zadaje smrtonosne udarce najviše onima najslabijima i potlačenima.
Po svojoj definiciji siromaštvo je nedostatak elementarnih stvari potrebnih za preživljavanje. To su prije svega hrana i voda, a mnogo je onih na svijetu koji nemaju ni to. Ono također označava ovisnost o nekomu ali na neki način isključenost iz društva što rezultira povredu ljudskog dostojanstva koje je kao djeci Božjoj zajamčeno svakoj osobi. Siromaštvo nije problem samo našega vremena, ono seže daleko u prošlost jer uvijek je bilo siromašnih i bogatih.
Uzevši u obzir sve ovo prije navedeno s pravom si možemo postaviti pitanje zar netko doista želi biti siromašan? Zar se netko želi obavezati zavjetom do kraja života da će živjeti siromašno? Bilo nam čudno ili ne i sam Gospodin naš Isus Krist prvi je živio siromašno. On, koji, je Bog, a samim time toliko bogat, dragovoljno je prihvatio siromaštvo. Zagledavši se u Njegov primjer u povijesti su nastali prosjački redovi koji uz zavjete čistoće i poslušnosti zavjetuju i zavjet siromaštva želeći tako nasljedovati Evanđelje Isusa Krista.

Živjeti siromaštvo poput svetoga Franje

Sveti Franjo naglasio je svojoj braći: Primjer siromaštva Sina Božjega moraju nas više privlačiti nego ostale redovnike. Tako siromaštvo koje nasljeduju redovnici i redovnice ima uporište u Svetom Pismu, u samom Isusu Kristu. Franjo Asiški, sin bogatog trgovca, doživljava u svome životu obraćenje u kojem shvaća da je Bog toliko silan i bogat postao malim čovjekom. Franjo također želi postati mali čovjek, jer samo se iz perspektive maloga čovjeka može promatrati Evanđelje. Zato Franjo nije želio posjedovati ništa što bi moglo biti suvišno, sve što bi ga razlikovalo od malenih. A to znači da je išao do te mjere da je imao samo jedan habit kojeg na posljetku nije smatrao svojim, nego posuđenim. Živeći i poznavajući Evanđelje, sigurno je naišao i na Isusove riječi upućene dvojici braće povodom rasprave o posjedovanju materijalnih dobara: „koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“(Lk 12,15c) On je to shvatio, a to vidimo iz događaja koji se dogodio pred svečevu smrt, kada je svukao sa sebe pokrpani habit kako bi pred Gospodina došao potpuno slobodan i siromašan. Ipak, gvardijan mu je naredio da pod poslušnost uzme taj habit i obuče ga te da ga ne smatra svojim nego posuđenim. Franjo se odlučio na tako radikalan način života ne htijući biti u mogućnosti pomagati siromašnima, htio je biti i polaziti iz perspektive siromašnih. Živeći siromašno vjerovao je da će bolje uspjeti naviještati Evanđelje, jer će na taj način biti bliži ljudima. U tome zasigurno nije pogriješio jer upravo je on nazvan alter Christus – drugi Krist. Evanđelje je nastalo u kontekstu siromašnih te se tako i najbolje doživljava. Siromaštvo nema nikakvu drugu svrhu niti smisao osim u kontekstu nasljedovanja Isusa Krista. Franjo je iza sebe ostavio braću koja su također željela kao i on nasljedovati Isusa Krista. Broj braće za njegova života toliko je narastao da je svetac ostavio Pravilo po kojem braća trebaju živjeti.
Braća svetog Franje postoje i danas i štošta se kroz povijest dogodilo pokušavajući živjeti upravo to Pravilo koje im je utemeljitelj ostavio. Sve reforme koje su se dogodile u franjevačkom redu dogodile su se upravo zbog zavjeta siromaštva. Živjeti ideal svetoga Franje nasljedujući Isusa Krista nikada nije bio jednostavan, i tu su se najčešće lomila koplja. Stoga je kroz povijest nastalo  nekoliko grana franjevačke obitelji koje su imale isti temelj ali drugačije tumačenje i  život neki odredaba. Tijekom povijesti te razlike bile su dosta izražene, dok danas ne postoje velike razlike niti u načinu života niti u tumačenju Pravila sv. Franje.

Siromaštvo kao izazov današnjem redovništvu

Živjeti siromaštvo u današnje vrijeme izazov je svih redovničkih zajednica a osobito franjevaca jer je sam sveti Franjo želio biti siromašniji od siromašnih što je i uspio. Na razini zajednice postaje gotovo nemoguće živjeti radikalno siromaštvo koje je živio sveti Franjo, ali je moguće živjeti skromno. Franjo nije želio formirati stalna boravišta koja bi po samom postojanju imala svoju materijalnu vrijednost, ali zbog velikoga broja braće takva želja nije se mogla održati. Međutim, iako su imali neka mjesta na kojima su braća boravila, ta mjesta nikada nisu bila u vlasništvu braće. Nije želio da braća imaju posjede, jer to bi zahtijevalo da te posjede moraju braniti oružjem, a ujedno bi se to kršilo sa siromaštvom. Sve što su braća zajedno sa njime koristila kao mjesta obitavanja, odisalo je siromaštvom i malenošću. Nije prihvaćao nikakve raskošne građevine i sve što bi braća izgradila, a bilo je u suprotnosti sa njegovim svjetonazorom dao bi srušiti. Sve ovo i još mnogo toga definiralo je franjevački način života. Franjevački oblik života nije bio model koji su imali monasi – siromašan pojedinac, a bogata zajednica. Siromaštvo nije ideologija za kojom bi se Franjo i njegova braća trebali povoditi.
Siromaštvo je prije svega sredstvo za obraćenje kojim franjevac može pobijediti sam sebe i odreći se vlastite volje. Ono je sredstvo za postizanje poniznosti i slobode od navezanosti na materijalno. Materijalno dobro može zarobiti čovjeka, ali ono samo po sebi nije zlo. Čovjek može posjedovati materijalna dobra, ali ne smije dopustiti da bude navezan na materijalno. Franjo je toliko puta naglašavao svojoj braći da ne mrze one koji nose mekane haljine, koji imaju materijalna dobra. Franjo je najprije sam želio siromaštvom postati ponizan, a kasnije i za svoju braću. Poniznost otvara put prema Gospodinu. Način na koji žive redovnici danas ne ostavlja dojam siromaštva. Dapače, mnogi su koji zavide na onomu čime franjevci upravljaju, a ne posjeduju! Doista ne posjeduju, oni time samo upravljaju. Franjevci nisu vlasnici, vlasnik je Crkva. Ono sa čime će se svi složiti, današnji redovnici imaju sve što im je potrebno za normalan život. Prema tome, pitamo udaljuje li se to od onoga što je siromaštvo u pravom smislu? Odgovor možemo pronaći u dokumentu Perfectae caritatis br. 13 u kojemu stoji – Dragovoljno siromaštvo poradi nasljedovanja Krista – jer je ono njegov znak, a danas se osobito cijeni – neka redovnici brižljivo njeguju i, ako je potrebno, neka ga izraze u novim oblicima. U skladu sa promjenom vremena, postoji potreba mijenjanja odnosno prilagođavanja pravnih uredbi određenom vremenu. Tako uz Pravilo franjevci posjeduju Konstitucije koje tumače Pravilo u skladu sa vremenom u kojem se živi.

Žive li današnji redovnici zavjet siromaštva?

Franjevci koji žele živjeti svoju franjevačku karizmu moraju se znati nositi sa vremenom i prostorom u kojemu žive. Kako bi to uspjeli potrebno je vratiti se izvoru u kojemu centar franjevačkog života nije siromaštvo nego nasljedovanje Isusa Krista. Život po Evanđelju odgovorit će na mnoga postavljena pitanja i pomoći u preskakanju mnogih prepreka živeći pritom svoju karizmu. Prvotni smisao mora biti nasljedovanje Krista, a ne nasljedovanje siromaštva svetoga Franje. Siromaštvo koje je živio Franjo nije nešto što treba baciti u zaborav i reći nije moguće. Uz one službe koje obavljaju današnji franjevci nespojivo je takvo radikalno siromaštvo, no za pojedinu braću koja bi se odlučila na takav radikalan život uprava Reda ili provincije trebala bi ostaviti prostora i uslišati želju takve braće. Ostala braća trebala bi razmisliti i planirati životu u budućnosti njegujući i čuvajući zavjet siromaštva živeći koliko god je to moguće. Takav plan potrebno je prije svega primijeniti na osobnoj razini, a kada tu zaživi onda ga primijeniti i na kolektivnoj razini. Mišljenja sam da je potrebno više vremena posvetiti promišljanju o siromaštvu u franjevačkom načinu života i pokušati doskočiti načinu življenja istoga u novim oblicima prilagođenim današnjem vremenu. Gospodin koji je pozvavši svetoga Franju učinio obnovu u Crkvi, dat će i svim sljedbenicima svetoga Franje, franjevcima i franjevkama, milost da mogu živjeti život na koji su pozvani.

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje. Both comments and trackbacks are currently closed.