• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Sjeme je riječ Božja, a sijač Krist; tko ga nađe, ostaje dovijeka.

Tek pročitani redak prije evanđelja sastavljen je od nekoliko Isusovih prispodobi: o  Sijaču (Mk 4,14), o kukolju (Sijač je Krist, Mt 13,37b) s jednim biblijskim zaključkom: tko nađe Krista, ostaje zauvijek. Krista danas promatramo u jednoj od tolikih situacija njegova života s i među ljudima kada poučava, djeluje ili moli. Ostavlja nam bogatstvo svoje Riječi koja je poput duboka u kojemu se krije voda. Da bismo došli do bogatstva koje nam Riječ nudi, potrebno je kopati kako bismo pronašli vodu. Isus nas poučava kao prorok i učitelj božanskih dobara, otkrivajući nam otajstva Kraljevstva nebeskoga.

Često nailazimo na Isusov govor o Kraljevstvu nebeskom, a danas ga uspoređuje sjemenom. S jedne strane pokazuje nam njegovu malenost i jednostavnost, a s druge neizmjernu snagu i mogućnost rasta.

Proroka Ezekiela i prvo čitanje lako možemo povezati s jednom poznatijom prispodobom koja kaže: sjeme je riječ Božja. Sjećamo se i da je Krist nazvan Riječju Božjom, stoga možemo zaključiti da je Krist sjeme bačeno u zemlju. Da, došao je kao sjeme novoga života, koje je Otac posadio u zemlju, koje je donijelo plod što svojim životom, što smrću i uskrsnućem.  Odavde lako možemo doći i do poznate Isusove izjave: vi st svjetlo svijeta, vi ste sol zemlje,… vi ste sjeme novoga života u ovome svijetu. Isus nam daje jasnu poruku: ne smijemo nikada izgubiti povezanost s Njim, povezanost koja nam život znači, od koje nam dolazi snaga i energija. Na to nas potiče i apostol Pavao kada kaže: budimo puni pouzdanja u Gospodina (usp. 2 Kor 5,6). Uspjet ćemo samo onoliko koliko se budemo oslonili na Gospodina, koliko nam on bude točka polazišta i točka povratka.

Evanđelje nam pak podsjeća na našu ljudsku manu: nestrpljivost. Često želimo vidjeti plodove svoga rada, svoga vjerovanja, svoga svjedočenja OVDJE i SADA. Ipak, kao što je sijač kada sije svjestan da je potrebno vrijeme za rast ploda, tako i mi moramo strpljivo čekati plod svojih napora. Nikako ne smijemo otkopavati tek posijano sjeme kako bismo vidjeli kako napreduje. Zašto? Jer bismo upropastili ono što smo posijali. Budimo svjesni da sve donosi plod u svoje vrijeme.

U misli mi dolaze toliki roditelji, svećenici, vjeroučitelji koji su svojim savršenim primjerom pripremali djecu na put života, svjedočili im istinske i prave vrijednosti, pokazali toliku pažnju i ljubav, upoznali ih s Bogom itd. A što sada? Ta ista njihova djeca krenula su svojim životnim putovima, udaljili se i od obitelji i od Crkve, možda ne znaju što bi sami sa sobom, možda su izgubljeni… Roditelji misle da su se uzalud žrtvovali za svoje dijete; svećenici da su uzalud vikali u pustinji, jer su crkve sve praznije, a susreti sve slabije posjećeni… Upravo nam ova XI nedjelja želi poručiti da treba živjeti u nadi… pa i onda kada ne vidimo svjetlo na kraju tunela, kada na oblačnom nebeskom svodu nema ni tračka sunca da nas razvedri.

“Spavao ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako.” Isus nas tješi i hrabri. Potiče nas na trajno sađenje, trajno zalijevanje i vječnu brigu oko sjemena koje će kad-tad donijeti plod. Ipak, budimo svjesni da nismo mi oni koji daju da plod raste. To je u Božjim rukama.

 

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.