• Istina će vas osloboditi Iv 8,32

Skupljač poreza

Današnjom nedjeljom ulazimo u posljednje tjedne crkvene godine koji nas potiču na razmišljanje o spasenju. Jedno je iz današnjeg evanđelja vidljivo i sigurno: Bog želi da se svi ljudi spase, no potrebna je i čovjekova suradnja. Zastanimo danas i promislimo malo na toj istini.

Ako je evanđelje od prošle nedjelje donijelo na vidjelo naizgled čudan obrat u kojem čovjek dobrih djela odlazi iz Hrama bez opravdanja, a grešnik nakon samo jedne rečenice biva opravdan, ono je dalo i tumačenje tog ishoda: čovjek dobrih djela, iako je činio dobro, činio je to za svoj račun, a prema Bogu nije imao otvoren stav kako bi Boga upoznao i usavršavao svoj život. S druge strane, carinik, grešnik, bez obzira na svoju prošlost, odustaje od svoga puta i mijenja svoj život; traži Boga i njegovo svjetlo. Današnje evanđelje, kao da želi produbiti upravo taj trenutak obraćenja javnog grešnika. No, uz grešnika, evanđelje jasno daje kritiku našeg ljudskog gledanja na druge ljude. Pogledajmo pažljivo! Što i kako mi ljudi vidimo?

Čuli smo evanđeosku priču o Zakeju. Tko je, zapravo, bio Zakej? Zakej je pripadao onoj skupini osoba kojih su se ljudi bojali, ali koje nisu voljeli. Bio je carinik, skupljač poreza za rimsku okupatorsku vlast, lihvar koji živi i zarađuje na račun siromašnih, kriminalac koji je u središte svog života i postojanja stavio novac i svoje sebične interese i koji je svoj kriminalni život i rad dobro uklopio u sustav. Nizak rast koji spominje evanđelist Luka nije nevažan detalj, ukoliko uzmemo u obzir da on traži nadomjestak u nekom drugom području. Kao što zbog mnoštva i niskog rasta nije mogao vidjeti Isusa, a to je želio, pa se uspeo na smokvu, tako se i zbog niskog rasta nije mogao doživjeti vrijednim pa se trebao uspeti na društvenoj ljestvici. Morao je postati nadcarinik. Zakej je bio malen čovjek, malen rastom, ali malen i u vjeri u Boga i u ljubavi prema bližnjima i u dobrim djelima. Bio je on čovjek koji je mislio da je bogat, iako je zapravo bio siromašan. Iako je imao sve, nije zapravo imao ništa, jer nije imao nikoga tko ga iskreno voli i želi mu dobro radi onog što on jest, a ne radi onoga što on ima. Ovo bi, u kratkim crtama, mogao biti opis čovjeka koji se zvao Zakej.

Usprkos tome, taj i takav Zakej, čovjek kojemu nitko nije davao nikakvu šansu, uspijeva čuti jedan dobar glas. To je glas o čovjeku koji je drugačiji od drugih ljudi koje je Zakej svakodnevno susretao, drugačiji od onih koji su mu laskali ili ga se bojali, a zapravo ga i jedni i drugi mrzili. Bio je to glas o Isusu, o onom što je Isus govorio i činio. Vjerojatno su Zakeju bile prepričane Isusove prispodobe o izgubljenoj i nađenoj ovci, izgubljenim i nađenim drahmama, izgubljenom i nađenom sinu, bogatašu i Lazaru te ona prošlo-nedjeljna o farizeju i cariniku. Možda je baš to ono što je u njemu izazvalo želju da vidi tog čovjeka. Čuo je da se Isus iz Galileje uspinje prema Jeruzalemu. Znao je da na tom putu mora proći kroz njegov grad Jerihon. Bila je to prilika koju nije želio propustiti.

Ljudi, međutim, znaju tko je Zakej i jer znaju oni ne puštaju takvog čovjeka blizu Isusu. Zakej, međutim, ne odustaje. Trči naprijed. Penje se na smokvu. I tu na smokvi se Zakeju dogodilo prosvjetljenje koje je promijenilo njega i njegov život, prosvjetljenje iz kojeg je uslijedilo obraćenje. O kakvom prosvjetljenju je riječ i što se, zapravo, dogodilo Zakeju? Vjerujem da je tajna Zakejove preobrazbe to što je po prvi put u svom životu, možda nakon pogleda svoje majke, susreo pogled koji ga nije osudio i odbacio. Bio je to Kristov pogled koji se nije zaustavio na Zakejevim manama, nego je prodro u dubinu, sve do Zakejovog srca. I upravo tu, u dubini Zakejovog srca, Isus je pronašao drugačijeg Zakeja, novog Zakeja koji ne vidi više samo sebe i svoj interes, nego vidi i druge u njihovoj potrebi: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“

Zakejev život je promijenjen jer bio zahvaćen novim svjetlom koje mu je pomoglo da otkrije svoje stanje i svoje poslanje. Stanje smo već opisali, a njegovo poslanje je bilo poslanje ugošćavanja Gospodina u svojoj kući i svom životu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Isus prvi progovara i poziva ga da siđe, i to žurno. Gospodin ga poziva da dođe dolje, natrag k ljudima da ne bude više iznad drugih, kompenzirajući svoj niski rast, nego natrag, dolje, k zemlji, k drugima, svojoj kući. Ovo nam želi reći da se čovjek ne uspinje do Boga, nego Bog dolazi k čovjeku, u njegovu kuću. Ulazeći u Zakejevu kuću, u stanje njegove grješnosti, Gospodin je izazvao preobražaj: „Danas je došlo spasenje ovoj kući“.

Što sve ovo govori nama? Možda se prečesto, komentirajući ovo evanđelje, otkrivamo u Zakejevoj osobi. Nerijetko smo – premda to često ne želimo priznati – u ulozi onih koji suvremene Zakeje svojim pogledom i ponašanjem udaljavaju od Isusa, bilo da je riječ o kriminalcima ili o drugim ljudima na rubu društva, kao što su narkomani, alkoholičari, prosjaci, prostitutke, homoseksualci, a ponekad jednostavno oni koji drugačije misle i ponašaju se nego li mi. Mišljenja sam da se, želimo li ispravno shvatiti današnje evanđelje i iz njega izvući poruku, radije danas trebamo ogledati u Isusu i njegovom ponašanju. Koliko smo mi tom i takvom ponašanju blizu, a koliko smo od njega daleko? Koliko svojim stavom, možda i svojim laskavim ulizivanjem, ljude odbijamo od sebe, a koliko je naš stav ispunjen ljubavlju i razumijevanjem? Prodiru li naši pogledi dublje od vanjštine koju je potrebno promijeniti, odnosno jesu li naši pogledi na bližnje Kristovi pogledi koji ne vide samo vanjštinu, nego otkrivaju dubinu i u toj dubini neiscrpni potencijal dobra? Nikad i nitko nije bio promijenjen na dobro zato što ga se gledalo s prezirom, a mnogi su se, poput Zakeja u današnjem evanđelju, u potpunosti promijenili kad se pogled kojim su viđeni nije zaustavio na njihovim grijesima, nego je prodro dublje i u njima otkrio slabe ljude, potrebne ljudske pažnje i blizine, ljudske ljubavi. Zakej je dokaz da takav pogled može promijeniti čovjeka!

Neka nam ovaj evanđeoski događaj otkrije potrebu, ali i mogućnost da i mi nađemo načina za susresti Krista. Ako mislimo da nismo Zakeji, premda smo, iskreno, svi to pomalo, da onda barem Zakeje oko sebe, a to može biti bilo tko pokraj nas, koji nije uvjeren u ljepotu i privlačnost kršćanske poruke spasenja ili ju je zaboravio zbog ovozemaljskih briga i, kako papa kaže, otišao na periferije, ne gledamo farizejskim, nego Kristovim pogledom. To je onaj poziv na koji misli Pavao dok moli da nas „Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako (naše) nastojanje oko dobra“, kako bi se po našem pogledu i dobru kojeg činimo „proslavilo ime Gospodine našega Isusa u (nama) i (mi) u njemu.

Istu ovu poruku o Bogu koji nas ljubi današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti sažima u prekrasno razmišljanje upućeno Bogu poput molitve, a koje danas želimo prisvojiti i ponuditi je svima nama kao razmišljanje i molitvu: „Ti si (Gospodine) milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio ne bi ga ni stvorio. … Gospodaru, ljubitelju života, tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!“

fra Vladimir Vidović

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.