• Istina će vas osloboditi Iv 8,32

Slijepac od rođenja

Četvrta nedjelja Korizme donosi nam sliku svjetla. Isus kaže da dok je na svijetu da je svjetlost svijeta. On je svjetlo koje rasvjetljuje naše tame, tame našega srca. I možda ga zbog toga prepoznaje slijepac, a ne čovjek koji vidi, možda ga zbog toga prihvaća siromašni slijepac koji vjeruje, ali ne i farizej koji zna. Kažu, naime, farizeji u današnjem Evanđelju „Mi znamo da je taj čovjek grešnik!“ (Iv 9, 24) i „Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog!“ (Iv 9, 29), a ozdravljeni slijepac odgovarajući Isusu kaže „Vjerujem, Gospodine!“ (Iv 9, 38). Vjera i znanje idu ruku pod ruku, ali kad se znanje odvoji od vjere postaje opasno, vodi čovjeka u oholost i umišljenost. A kada znanje nema više odgovora tu nastupa vjera, ona nas vodi na jednu novu razinu spoznaje. Slijepac današnjega Evanđelja učinio je taj korak više i povjerovavši upoznao Sina Čovječjega, Onoga koji je farizejima, zbog zatvorenog srca, ostao skriven do kraja. Farizeji su doveli čak i roditelje ovoga slijepca u želji da doznaju je li ovaj uopće taj za kojeg se izdaje. Kako već prije odlučiše da koji Isusa priznaju Kristom imaju biti isključeni iz sinagoge, njegovi roditelji iz straha nisu rekli ništa više osim toga da je on njihov sin, slijep od rođenja. U onome koji učini taj korak vjere, koji upozna Sina Čovječjega strah nestaje, usne ne mogu šutjeti: „ Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa“ (Iv 9, 33). Pred vjerom slijepca znanje farizeja ne znači ništa, ne preostaje im ništa nego izbaciti ga van kao onoga koji je sav u grijehu i koji nije dostojan niti razgovarati s njima.

Čovjekova suradnja

Isus ulazi u život ovoga slijepca od rođenja i traži od njega suradnju da bi progledao, ne zato jer ga Isus ne bi mogao iscijeliti samo riječju kako je to činio i ranije nego zato jer nam želi pokazati da za postizanje spasenja moramo surađivati s njime, moramo ustati i oprati kal s naših očiju, ustati, otići do svećenika, pokajati se i tražiti odrješenje u sakramentu ispovijedi. Samo tako će svjetlo koje nam daje Gospodin ponovno moći zasjati u našim životima, a naše se oči otvoriti i prepoznati Njega koji je svjetlost svijeta. Taj slijepac smo ti i ja, svaki put kad zatvorimo naša srca pred svjetlom koje nam Gospodin daruje, a upravo nam sakrament pomirenja ponovno otvara srca i pušta Isusa unutra. Isus nas ne tjera da ga pustimo u svoje živote, on tiho kuca na vrata naših srdaca strpljivo čekajući da mu otvorimo i da ga pustimo u središte našega postojanja. Antoine de Saint-Exupéry napisao je jednom: „Bitno je očima nevidljivo“, i zaista jest tako, Isus je svjetlost koju najčešće ne vidimo očima pa ako ne naučimo gledati srcem ono bitno će nam pobjeći, nećemo upoznati onoga koji je bitan.

Isus je svjetlost koja u naš život donosi radost i spasenje, a na nama je da pred tim svjetlom ponekad jednostavno zatvorimo oči i učinimo korak vjere koji nas približava Njemu.

fra Robert M. Janđel

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.