• Mi sami moramo postati promjenom koju želimo vidjeti. M. Ghandi

SLOBODA – mogućnost izbora dobra i služenja u ljubavi

Siguran sam kako će svi povijesni udžbenici zabilježiti činjenicu kako je 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala 28. članica Europske unije. Na današnji dan, posebno svečano, obilježava se ovaj uistinu značajan povijesni trenutak za našu Domovinu. Nedavno, točnije 25. lipnja proslavili smo Dan državnosti kojim smo slavili dvadeset i drugu obljetnicu ostvarenja stoljetne težnje hrvatskog naroda za slobodom, a proslavom ulaska u Europsku uniju slavimo činjenicu da se odričemo dijela svog suvereniteta i svoje neovisnosti. Tada prije dvadeset i dvije godine sanjali smo o ulasku u Europsku uniju te nam se činila ponešto drugačijom nego kakva je sada, kada nas dijele doslovce sati od punopravnog članstva u toj iznimno važnoj političkoj i gospodarskoj instituciji. Tako obično biva sa snovima. Ne može se budan sanjati niti sanjajući živjeti.

Ovdje bih želio promisliti o čemu se zapravo radi te zašto je toliki raskorak u našem očekivanju i tvrde realnosti kojoj svakodnevno svjedočimo. Po mome mišljenju, očekivali smo da će se nakon zadobivene slobode i oslobođenja zemlje popraviti situacija u našem hrvatskom društvu, da će sloboda i oslobođenje donijeti procvat i novi zamah, kako u materijalnom, ali još više u duhovnom smislu. No, to se nažalost nije dogodilo. Naše težnje i očekivanja nisu se pretvorile u radost i zadovoljstvo, nego u tugu i nezadovoljstvo zbog brojnih promašaja naših političkih elita. Zašto je to tako? Mislim da se odgovor nalazi u tome što nismo ispravno shvatili istinsko značenje slobode. Slobodu smo shvatili i dalje je shvaćamo kao mogućnost činiti što god hoćeš, najčešće bez odgovornosti, u vlastitu korist i protiv drugih, poput dvojice učenika iz današnjeg evanđelja koji smatraju da je istinska sloboda u tom da ih drugi ugoste, a ako to slučajno ne učine da ih oni unište: ‘Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?’

Sloboda za Isusa nije lagodni život bez odgovornosti i služenja, nije nešto utemeljeno na moći i prijetnji uništenja. Za njega je sloboda služenje u ljubavi do kraja. To je dobro shvatio sv. Pavao koji u poslanici Galaćanima progovara upravo o slobodi za koju nas je Krist oslobodio, slobodi koja nije izlikom tijelu i nagonima nego prilika da se služi drugima u ljubavi, jer, kaže on, ‘sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Što, zapravo, znači riječ sloboda, riječ koja je svakodnevno vrlo često u upotrebi i koja je poprilično izgubila na svom značenju. Definicija Hrvatskog enciklopedijskog rječnika kaže da je sloboda „mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka, stanje oprečno postojanju prisile“ kojoj možemo pridružiti definiciju Katekizma Katoličke Crkve koji slobodu definira kao „u razumu i volji ukorijenjenu moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine“. Katekizam se, međutim, nije zadovoljio samo ovom definicijom, nego je imao potrebu dodati objašnjenje prema kojemu „sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla“ sve dotle dok se „nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog“. Čovjek je, dodaje Katekizam, slobodniji „što više čini dobro“, a manje je slobodan kad čini zlo, jer ga „izbor neposlušnosti i zla … vodi u ropstvo grijeha“. Zato Pavao pravu slobodu otkriva u Isusu Kristu i njegovom djelovanju jer: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“, a njegova sloboda nije samo „mogućnost nezavisnog djelovanja“, kako kaže enciklopedijski rječnik ili „činiti ovo ili ono“, kako kaže Katekizam, nego je mogućnost služenja u ljubavi: „Vi ste braćo – dodaje Pavao – na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu nego u ljubavi služite jedni drugima“.

Kojem smo mi to od ovih dvaju shvaćanja slobode bliži? Jesmo li bliži onom shvaćanju slobode koje slobodu shvaća kao „mogućnosti nezavisnog djelovanja“ i „činiti ovo ili ono“ bez ikakve odgovornosti za sebe i druge ili smo bliže onom shvaćanju odgovorne slobode za koje je istinska sloboda izbor dobra da bi se moglo drugima služiti u ljubavi i po tome se konačno utvrdi u svom posljednjem dobru, Bogu?

Ako smo bliže onom prvom shvaćanju slobode, a najčešće jesmo što potvrđuje i stanje u našem društvu, a nažalost i u zajednici u koju pomalo razočarano ulazimo, iako smo nekad o njoj sanjali, onda je to znak da smo zaboravili da ograničenja naše slobode, koja u stvarnom životu mogu uzeti ovaj ili onaj oblik – najpoznatiji od njih je izražen zapovijeđu: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga‘ – nisu sebi svrha, nego im je svrha omogućiti nama i drugima oko nas istinsku slobodu u istinskoj ljubavi i istinskom služenju.

Ako smo bliže onom drugom shvaćanju slobode koje slobodu vidi u mogućnosti izbora dobra i služenju u ljubavi, onda to znači da smo doista spremni krenuti za Isusom kamo god on pošao i bez obzira što materijalno ništa nema, a spremni smo jer smo shvatili da njegove zapovijedi nisu i ne žele biti ograničenje naše slobode, nego jesu i žele biti siguran oslonac koji nam pomaže da se, nakon što smo jednom od Krsta oslobođeni za istinsku slobodu, ne dademo „ponovo u jaram ropstva“ nego da krenemo za njim kamo god on pošao i bez obzira na što nas zove.

Je li za nas sloboda činiti što hoćeš ili je naša sloboda mogućnosti služenja u ljubavi, sljedeći Isusa Krista u Duhu Svetomu koji nas vodi? O odgovoru na ova pitanja ovisi sposobnost preobraze našeg osobnog života, a zatim i društva u kojemu živimo i koje dvadeset i dvije godine nakon neovisnosti i u trenutku ulaska u Europsku uniju karakterizira bezvoljnost, plač za prošlošću, ali i lov u mutnim vodama sadašnjosti. U svjetlu ovih spoznaja ne možemo promijeniti svoje prošle izbore, ali možemo i moramo mijenjati sadašnje i buduće, počinjući s promjenom od samih sebe, kako nam to predlaže i sljedeće razmišljanje nepoznatog autora:

„Kad sam bio mladić želio sam promijeniti svijet. Shvatio sam da je to vrlo teško pa sam odlučio promijeniti svoju državu. Kad sam spoznao da ne mogu promijeniti svoju državu, počeo sam mijenjati svoj grad, potom sam pokušao promijeniti svoju obitelj. Sada, kao starac, sam shvatio da jedino mogu promijeniti samoga sebe. Shvatio sam napokon da bi, da sam davno promijenio samog sebe, to utjecalo na moju obitelj, a moja obitelj bi utjecala na moj grad. Takav grad bi promijenio državu. Doista samo tako mogu promijeniti svijet.“

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.