• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Slobodni od zla – četvrti utorak

“O moćni sveti Antune,

koji si još u mladosti

naučio pobjeđivati

paklenog neprijatelja,

čuvaj i brani dušu moju

od njegovih nasrtaja

i strašnog napastovanja!”

Ikonografija sv. Antuna, tj. način na koji se sveca obično predstavlja u umjetnosti, a naročito u pučkom prikazivanju, često je neuspjela i pridonosi izobličenju stvarnosti. Svetac nam se gotovo uvijek prikazuje u obliku mladog fratrića, nježnog i dobrohotnog, uronulog u romantičnu i sanjarsku atmosferu, skoro kao osoba laganog uspjeha. Njegov život i njegova riječ, naprotiv, prikazuju nam ga onakvim kakav je uistinu bio: strogi istraživač mana i zala u društvu svoga vremena, prekaljen moralni karakter, hrabar i iskusan borac koji je poznavao protivnika, znao procijeniti njegovu agresivnu i prijetvornu snagu i boriti se s njim do konačne pobjede.

Komu je donekle blizak svečev životopis, lako će se sjetiti događaja iz njegove mladosti. Priča se da je pred tadašnjeg Ferdinanda (krsno ime), još kao mladića, dok se jednog dana molio u privatnoj kapeli svog prebivališta, stupio zloduh s jasnom namjerom da mu ulije strah i da ga rastrese u molitvi. Dječak je, kako se priča, nimalo prestrašen, smjesta odalečio od sebe demonsku utvaru nacrtavši palcem na oltarskoj stubi znak križa, a mramor je, kaže se, postavši mekan poput voska, primio i zadržao otisak.

Povjesničari sumnjaju u vjerodostojnost ovog čudotvornog događaja jer u prvotnim izvorima nema nikakva traga o njemu. Vjerojatno događaj pripada samo legendi, među one zanimljivosti, djelomično opravdane, koje teže popuniti rupe i nastoje pod svaku cijenu zacrtati znakove predodređenja svetaca već od njihova djetinjstva, kao da se sveci, umjesto da postaju, jednostavno rađaju. U svakom slučaju, radi li se o istinitom događaju ili legendi, nije važno: epizoda nam pokazuje da život sveca, kao ni onaj bilo kojeg drugog smrtnika, nije imun na borbu. Naprotiv, rekli bismo da joj je svetac, upravo zbog toga više izložen nego drugi, kao netko tko se bori na prvoj crti pod neposrednom paljbom neprijatelja. Radi se o prirodnom zakonu: lijepe i velike stvari iziskuju osvajanje i muku. Treba, dakle, biti raspoloživ za borbu, smatrati je neizbježnom, ne čuditi se ako je teška, voditi je s postojanom hrabrošću i bez slabosti. Naša duša je, piše sv. Antun, teren kojim se stalno treba baviti. Treba ondje neprestano sijati sjeme Božje Riječi, saditi drveće istine, uzgajati cvijeće primjera svetaca, braniti ga od neprijatelja … (IV. nedjelja poslije Uskrsa).

A tri su neprijatelja, kaže svetac: tijelo, svijet i đavao. Prvi je u nama samima; druga dva su vanjski saveznici; tri različita neprijatelja koji mogu napasti odvojeno, ali su toliko solidarni u svojem djelovanju da bi se moglo reći da su povezani bliskim i tajnim ugovorom o suradnji. Govoreći o ovoj dobro složenoj borbi sv. Antun se poziva na sliku koncentričnog gibanja koje na površini bistrog i mirnog jezera izazove kamen bačen u nj. Krugovi su raznoliki i postupno se šire, ali je pokret jedinstven: iz središta prema rubovima, od neprijatelja koji je u nama do onoga koji vani iskorišćuje naše unutarnje neprijateljstvo. Naše srce je poput mora, piše svetac, i o njemu možemo reći s prorokom: “zloćudno je srce čovjekovo i nedokučivo; tko će mu ikada moći izmjeriti dubine?” (Jer 17,9). Slično moru, naše se srce nadima ohološću, uzdiže častohlepljem, smrkava pod oblacima otežalim od tuge, smućuje zbog ispraznih misli, pjeni od pohote i neumjerenosti. (IV. nedjelja poslije Bogojavljenja).

Upravo u tom zamršenom unutarnjem svijetu vodi igru iskušenje svijeta, zapljuskivanje iluzija čija je privlačnost snažna koliko i isprazan sadržaj: Krhko poput stakla je tijelo, tanana poput paučine slava svijeta … Budi oprezan kada u tom staklu zasja ta slava! Ne obaziri se, ne daj da te obuzme radost ovoga svijeta! Ona ulazi umiljata kao vino, a na kraju grize kao zmija otrovnica (II. nedjelja po Bogojavljenju). A sa svijetom vodi i nečastivi svoju igru. Sv. Antunu se pripisuje sastavljanje malog “Breve” koji je on često izgovarao i koji mu je služio kao oružje za obranu: Evo križa Gospodnjega, bježite, o zle sile paklene! Krist, Lav Judin, pobijedio je; Kriste, korijene Davidov, aleluja, aleluja!

Ne treba ipak zaboraviti da nam neprijatelj ne može naškoditi ako mu mi ne pomognemo: To je pas koji laje, kaže sveti Augustin, ali je svezan. Ali, kolike nerazboritosti činimo, kolike neispravne stavove zauzimamo, iz čega neprijatelj smjesta izvlači korist. Dajemo priliku za njegove napade na naša osjetila, naše srce i duh, a to se događa našom krivnjom; i, ako se teškoće umnažaju na otužan način, možemo se ljutiti samo na sebe, na nedostatak vlastitog nadzora, duha odricanja i stege. Sjetimo se preporuka apostola koji nas potiče da ne damo oružja za pothvate nečastivoga.

Prečesto se đavlu pripisuju napastovanja koja mi sami prvi izazivamo svojom nerazboritošću i nesvjesnošću, svojom slabom ili nikakvom kršćanskom koherentnošću. Ne treba nikada učiniti takvu pogrešku u taktici jer su dovoljne borbe koje dopušta Bog, a da mi ne otežavamo stanje i ne gomilamo prilike svojim budalaštinama. Nezamislivo je koliko je praktičan ovaj savjet: svakodnevno iskustvo pokazuje s kojom lakoćom se može presjeći mnogo muka vraćajući se jednostavno vlastitom stavu. To ne dokida, istina, sve borbe, ali omogućuje da izbjegnemo barem one koje potječu jedino od nas, a tih je već mnogo. Učinivši tako ono što je nama, utecimo se samo s povjerenjem svecu da čuva i brani našu dušu od nasrtaja neprijatelja i njegova strašnog napastovanja.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.