• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Slušati glas Gospodnji!

Druge korizmene nedjelje Crkva nam nudi u euharistijskom slavlju izvješće iz Markova evanđelja. Ovaj odlomak početka devetog poglavlja tog Evanđelja donosi jedan neobičan i nesvakidašnji događaj. Radi se naime o trenutku preobraženja Isusova na gori u zajedništvu s nekim njegovim učenicima – Petrom, Jakovom i Ivanom.Iako s radi o podosta neobičnom i, ljudski gledano, skoro nerazumljivom događaju, moguće je shvatiti poruku i prepoznati poticaje koje nam Gospodin Isus Krist želi posvijestiti na gotovo samom početku našeg korizmenog hoda. Ako nam se govor o preobraženju ili očitovanju Božje slave čini pomalo neprikladnim u korizmenom ozračju, razmišljajući o snažnoj poruci i značenju događaja preobraženja bivamo ohrabreni i okrjepljeni na našem životnom hodu koji nam se češće čini hodom kroz maglu i sumrak, negoli vedrinu i jasnoću.

Slušajte ga!

Glas iz oblaka koji se pojavio nije glas bilo koga. To nije glas koji su možda učenici sebi umislili ili od silnog straha pomiješali s nekim drugim glasovima. Glas iz oblaka govori: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« Čiji Sin? I koga treba slušati? Sam Bog Otac obznanjuje da se radi o Isusu Kristu, njegovu Sinu, Sinu Očevu kojega treba slušati.Obznanjuje učenicima da budu sigurni koga treba nasljedovati. Onaj koga treba tražiti i s kim treba ulaziti u razgovor zaslužuje našu pažnju. Samo se iz pažljiva slušanja može roditi iskrena po-slušnost. Ako čujemo što nam sugovornik govori moguće je ponuditi neki odgovor. Učenici koje je Isus pozvao na goru i pred njima se preobrazio doista su mogli čuti ono što im je bilo rečeno. Budući da su sami poslušali mogu druge pozivati na (po)slušnost.

Vidimo da se radi o doista kratkotrajnom događaju. Iako kratkotrajnom, ipak važnom i možda odlučujućem na putu vjere Isusu dragih učenika. Upravo nas zato preobraženje podsjeća – kako je rekao papa emeritus Benedikt XVI. – da zemaljske radosti koje nam Bog daje u životu nisu vrhunac, nego svjetlo da nam Isus na ovozemaljskom putu bude temeljno mjerilo u našem postojanju. On koji se pokazao u svojoj jasnoći poziva učenike, ali i sve nas danas, na prepuštenost njegovoj jasnoći i njegovu vodstvu. Treba, da bismo mogli poslušati  onoga o kojem nam Očev glas govori, ući u razgovor s njim. Slušati da bismo mogli nasljedovati pravoga Boga i pravoga Čovjeka, a u trenutku njegove čudesne preobrazbe – Svjetlo od Svjetla.

»Traži lice njegovo!«

Tražiti nečije lice može samo onaj kojemu je stalo do tog lica. Nekoga tražiti bez razloga nam se čini odveć nelogičnim i pomalo čudnim. Lice koje tražim želim i susresti. Zato, ako tražiš Boga, njegovo Lice; ako čezneš za iskrenim susretom s Bogom koji neprestance izlazi ususret čovjeku, sigurno ćeš i naći ono Lice koje u svojoj jasnoći ne može ostaviti ravnodušnim i nehajnim. Učenici su vidjeli Gospodina i slušaju ga. Susreli su ga i nasljeduju ga. Oni koji traže lice njegovo i na kraju ga nađu, pozvani su slušati onoga koji neće sakriti lice svoje od nas i spremno hoditi osluškujući Riječ.

Zato, događaj preobraženja koji nam govori o Božjoj slavi, ima svoje mjesto na putu obraćenja, pokore, posta i dobrih djela koji pripadaju korizmenom vremenu. Osnaženi Kristovom prisutnošću i svjesni njegove slave, može hrabro hoditi prema danu Uskrsa. Zato ćemo naše ovonedjeljno razmatranje završiti ulaznom pjesmom današnje liturgije (iz Ps 27, 8-9) koja nas poziva na pokret i budi u nama čežnju za onim Licem koje treba iskreno tražiti:

Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.

Ne skrivaj lica svoga od mene.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.