• Nitko se ne smije od mene udaljiti, a da se ne osjeti sretnijim i boljim Majka Tereza

Srcem se bolje vidi

Dragi prijatelji, slaveći III. vazmenu nedjelju sveta liturgija poziva nas na razmišljanje o Božjoj prisutnosti u Crkvi, u euharistiji, u nama samima. Današnje evanđelje govori nam o dvojici učenika i njihovu putu iz Jeruzalema u Emaus. Isti odlomak možemo promatrati kao naš nedjeljni susret – kao svetu misu – euharistijski stol oko kojega se okupljamo.

Bijeg u Emaus

Pročitavši ovaj odlomak iz Lukina evanđelja, lako je uočiti brigu, zbunjenost, strah, iznevjerenost u učenicima koji bježe u nepoznato. Raspravljaju o proteklim događajima i ne mogu se pomiriti s onim što se dogodilo – da su Isusa, od kojega su toliko očekivali, osudom i razapinjanjem na križ, ubili. Vjerojatno su mislili da u Emausu mogu živjeti u miru; ondje ih nitko neće ništa pitati o tom Isusu, neće znati da su bili njegovi učenici itd. Odlučili su ga slijediti, a sada – ništa. Zacijelo nisu razumjeli ono što je Isus učinio. Ova dvojica pravi su dokaz da možemo znati sve o Isusu, a ipak ne znati ništa. Ipak, na tom putu priključuje im se Isus, onaj o kojemu razgovaraju, koji ih je “iznevjerio”. On im se približuje i stupa u kontakt s njima. Započinje njihov susret. On je za njih samo stranac koji uistinu puno toga zna, ali ništa ne može učiniti da bi situacija bila drugačija. Isus se čini bližnji, ne želi biti sam; želi putovati s drugima. Isusov dolazak medu dvojicu možemo promatrati kao ulaznu procesiju koja kreće od crkvenih vrata prema oltaru. Krist raspeti i uskrsli dolazi među nas; ulazi veoma svečano – kako mu i dolikuje – kao Vrhovni i Vječni svećenik, a istovremeno žrtva. Svećenik tada ne ulazi kao  običan čovjek. On ulazi u Svetinju kao alter Christus.

Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma

Pretpostavlja se da je od Jeruzalema do Emausa put trajao oko 2 sata, možemo zaključiti oko 12 km. To je sasvim dovoljan period za kakav razgovor, za pouku, za “potpaljivanje vatre u srcu”. Isus se učinio tihim prolaznikom koji otvara srce i objašnjava, daje “ključ” koji otvara vrata nejasnoća i pomaže shvatiti tuđi i vlastiti život. Isus objašnjava Pisma, traži izgubljeno, spašava mrtvo. Po službi čitanja otkrivaju nam se Pisma. Ono što su proroci navijestili ostvarilo se u Isusu Kristu. O njegovu životu govore nam i pišu njegovi suvremenici – apostoli i evanđelisti. Kao sto Isus tumači dvojici, tako svećenik tumači slušanu Riječ. Pisma su samo uvod u izvršenje euharistijskoga otajstva, gdje Krist umire i uskrisuje, gdje se ponovno i svakodnevno daje.

Prepoznaše ga u lomljenju kruha

Isus nam ovim događajem potvrđuje da je Bog. Ipak, prisjetimo se, njegovo ime Emanuel ne govori da je samo Bog. On je Bog-s – ne s bilo kim, s nekim drugim, nego Bog-s-nama. Upravo zbog toga “uđe da ostane s njima”. Ostaje s njima jer večer je. Učenici ne žele da Isus nastavi put po mračnoj stazi, da mu se što ne dogodi i sl. Isus čini isto što i na posljednjoj večeri. Blagoslivlja. Lomi. Daje. Gledajući izvorni tekst, što je očito i u hrvatskom prijevodu, možemo uočiti jednu malu razliku kod glagola davati (grč. δίδωμι) U prvom slučaju, pri posljednjoj večeri, Luka piše: “I uze kruh, zahvali, razlomi i dade…” (22,19), a u ovom slučaju kaže: “Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše.” (24,30). Dade – davaše. Dade (aorist, ἔδωκεν) u gramatičkom smislu znači dati nešto prvi put, završiti radnju, dok davaše (imperfekt, ἐπεδίδου) – znači da nije dao samo jednom, nego je nastavio davati. Isus daje kruh na isti način, istim riječima. Taj čin – čin ljubavi, koji je od iznimne važnosti za cijelu Crkvu, postaje trenutkom i činom prepoznatljivosti Uskrsnuloga Gospodina i njegove žive i trajne prisutnosti. Svećenik, izgovarajući Kristove rijeci: “Hoc est corpus meum quod pro vobis datur. Hic est calix novum testamentum in sanguine meo quod pro vobis funditur.”, za vrijeme pretvorbe ili posvete uprisutnjuje veliko otajstvo ljubavi. Kruh i vino postaju Kristovo Tijelo i njegova Krv. Pred nama je stol vječne i nepropadljive hrane kojom nam je hraniti se. Isus se napokon otkrio svojim učenicima i dokazao im da je živ, da je jači od njihovih sumnji i mraka koji im je vladao u srcima. Sada napokon mogu uskliknuti da je živ: “Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!” napokon mogu biti svjedoci njegova uskrsnuća i ujediniti se s Petrom koji vidje. Učenikov “Gospodin doista uskrsnu!” zapravo je završna pjesma svake svete mise. To je poruka koju moramo ponijeti sa sobom u svoj život i u živote drugih. To je zadatak koji primamo riječima “Ite, missa est!” – “Idite u miru!”. Nasa miša – misija tek počinje po izlasku iz crkve s našim poslanjem u svijetu.

Otvorimo srce Kristu

Dragi prijatelji! Dvojica učenika učinili su duhovni put, ali ga nisu prešli sami. Od “slušati” došli su do “vjerovati”, od nepoznatoga u poznato. S njima je Bio Isus – jedini pravi učitelj. Isusa nije važno vidjeti očima, koliko srcem – srcem se, uistinu, bolje vidi. Dvojica učenika slika su Crkve i svakoga od nas. Ona mijenja svoje srce, svoje lice, svoj put za stolom Riječi i Kruha. Današnja nedjelja traži od nas potpuno predanje Gospodinu i njegovu poučavanju. Otvorimo srce slušanju Riječi da bismo Krista prepoznali u svome životu. Otvorimo srce sakramentima iz kojih izlazi bogatstvo ljubavi i milosrđa kojima nas želi obogatiti i blagosloviti. Neka naše srce bude istinski obradovano prisutnošću Gospodnjom da hrabro s Davidom možemo reći: Gospodin mi je svagda pred očima… Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Ispunit ćeš me radošću lica svoga.”

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Uncategorized, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.