• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Sretni u cijelom svom biću – treći utorak

“O milostivi Sveče,

uvijek spreman i moćan pomoći

svojim štovateljima u njihovim nedaćama,

pomozi duši mojoj u sadašnjoj potrebi. ”

Može se činiti da sveci, zbog duhovnog rada kojim su zauzeti, žive u svijetu posve drukčijem od našega; ili tako reći izvan našeg svijeta. Ali u zbilji nitko u nj ne prodire tako duboko kao svetac, nitko kao on ne otkriva njegovo pravo lice i ne radi s toliko živahnosti. Često se misli na svece kao na stvorove sklupčane u same sebe, otuđene od života i problema koje on donosi, lišene one ljudske topline koja jedina može učiniti život društveno podnošljivim. Sve je to pogrešno: ne može se usavršavati duša osujećujući Stvoriteljevo djelo ili gušeći u sebi fizičke i naravne sposobnosti. Put k Bogu Ocu je punina bića, milost koja usavršava narav i narav koja surađuje s milošću. Svet se postaje s čitavom dušom i čitavim tijelom, u cjelovitosti svoje osobe. Traženje vlastitog savršenstva samo u duhovnom smislu, niječući svaki oblik ljudskosti, može nas jedino učiniti oholima, razdražljivima i razdražujućima, zaslijepljenima i lišenima milosrđa.

“Nije nas samo kršćanima, nego i ljudima učinio Krist”, pisalo je. Po tome je svaki svetac svet onoliko koliko u sebi odražava i živi presvetu ljudskost Gospodinovu. Živeći u Bogu, svetac obogaćuje na isto toliko i čudesan koliko i tajanstven način vlastitu ljudskost, ljudsko biće u njegovoj punini i tako ga zatim u potpunoj nesebičnosti posve stavlja na raspolaganje svojoj braći. To može izgledati paradoksalno, ali to je dio njihova junačkog iskustva: niječu za sebe bilo koju zemaljsku radost, a neumorno se žrtvuju da bi je drugi imali; biraju bezuvjetno siromaštvo, a trude se svim sredstvima da ga ublaže kod bližnjega; podnose nepravdu i vrijeđanje, a odlučno se dižu u obranu prava drugih; zaokupljeni su nebom, a nema zemaljske vrijednosti, nema ljudske bijede koja bi ih ostavila ravnodušnima.

Sve to objašnjava zašto osjećamo kako nas oni privlače neizrecivom simpatijom, zašto se njima obraćamo s toliko zanosa. “Čini se”, napisao je neki flamanski pisac, “kao da je Bog rekao mnoštvu svetaca: S nebesa bdijte nad spasom ljudi, pružajte im ruku kad je oko njih mrak, vodite ih k mojem svjetlu, dajte im snage i hrabrosti kada klonu. Ja ostajem čekati iza vrata” (F. Timmermans).

Iz ovih pretpostavki izvire treći zaziv “milostivom svecu, uvijek spremnom i moćnom da pomogne svojim štovateljima u njihovim nedaćama”. U životu sv. Antuna ima raznih događaja, a jedan od najdubljih razloga životnosti kulta sv. Antuna treba vjerojatno potražiti u socijalnom usmjerenju apostolata koji je on razvio u hrabroj predanosti na korist potlačenih i razbaštinjenih. Njegovi najžešći napadi usredotočuju se na lihvarstvo, grabež i tiraniju: rane koje su se na poseban način očitovale u XIII. stoljeću. Usudio se nazvati lavovima despote, prešama bogataše koji su tlačili i cijedili siromahe, krvopijama i vražjim prostačinama lihvare, pijavicama škrtce.

U njegovim žestokim napadima, koji nisu štedjeli ni dio klera, osjeća se sva gorčina i gađenje prema nepravdi i bahatosti, sva bratska sućut prema mukama i nevoljama poniženih i potlačenih. Kolorit pripada onom vremenu, a stvarnost svakom; ljuska je ponešto različita, ali je jezgra zlobe uvijek ova: “Na ovom svijetu”, viče on, “likuju ispraznost i himba, klevete i nasilje jačih nad slabima i siromašnima. Ovi samodršci (misli se na carskog tiranina Ezzelina da Romana) nemaju ljudsko srce u grudima, lavovi su, a ne ljudi, muče i ojađuju onoga koji se, lišen svake pomoći, nije u stanju oprijeti njihovu nasilju. Oni su poput preša koje cijede radnika i lišavaju ga njegova imetka da bi napunili vlastite žitnice; njemu ostavljaju u najboljem slučaju drop i grozdove, zaboravljene na mladicama iza berbe” (X. nedjelja poslije Duhova). I dalje ne popusta: “Gladnima pripada onaj kruh koji stavljaš u ostave, golima ona odjeća koju zatvaraš u garderobu, treba poslužiti kao otkupnina bijednika onaj novac koji zakapaš u zemlju” (II. nedjelja poslije Duhova).

A kao potpora riječima slijedio je njegov neumoran rad na korist svih. Poznati franjevac Jean de la Rochelle, učitelj u Parizu i suvremenik sv. Antuna, ostavio nam je u jednom govoru ovu veličanstvenu pohvalu: „Mi nismo čuli za naših dana tako blagog tješitelja siromašnih ni tako oštrog prekoravatelja bogatih.“

Iz tako hrabro zauzetog stava proizlazi možda životnost kulta sv. Antuna, neprekidno trajanje sve do danas, nakon više od sedam stoljeća, pobožnosti koja nema premca po širini obzora i jakosti čuvstava. Svi teže njegovoj zaštiti, svi se s njim osjećaju na sigurnom: “Tek što se prošapće njegovo ime ili se čak samo pomisli na njega, on je već zaokupljen nama. Nije važno kada ili zašto se kuca na njegova vrata, on je uvijek spreman. Eto zašto smo toliko bliski s njim” (F. Timmermans). Neće uvijek naša traženja naići na spreman odgovor. Činit će se katkada da nam svetac žeIi ucijepiti strpljivost u iskušenjima i jednostavno nam reći: “Zla u životu se u duši mogu osjetiti to bolnije što ona više propušta misliti na buduća dobra. Ako pak čvrsto upre duhovni pogled na ono što nikada neće nestati, shvati da je ništavno sve ono čemu je suđeno da nestane“ (XIII. nedjelja po Duhovima). Ili, kao što kaže u drugom govoru: “Dvostruko je nasljedstvo imao Isus: jedno od strane Majke: napor i bol; drugo od strane Oca: odmor i radost. E sada, kako smo mi njegovi nasljednici,  moramo iskati to dvostruko nasljedstvo. Griješimo ako želimo imati drugo bez prvoga“ (IV. nedjelja poslije Duhova). I ovo je jedan od načina na koji će nas svetac voljeti i pomagati nam u našim potrebama.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.