• Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim Iz 43,4

Stado ovaca

U današnjem evanđelju četvrte vazmene nedjelje slušamo o Isusu Kristu, koji je dobri pastir koji se brine za svoje ovce. Ova slika pastira i stada približava nam odnos Crkve i Isusa Krista. Svi mi, koji smo u Kristovom stadu, slušamo i razumijemo ono što nam Isus govori, idemo za Njim i On nam je putokaz na našem životnom putu.

Isus Krist poznaje svakoga od nas pojedinačno. Zna sve naše radosti, sve naše probleme, sve ono što se događa u našem životu i uvijek nam je bliz i pazi na nas. On je Pastir naših duša, a mi smo ovce, označene biljegom Kristovim, kako bi se znalo kome pripadamo i tko se brine za nas. Svatko je u svome životu iskusio ljubav i brigu našega Pastira. Možda je nismo prepoznali, ali ona je uvijek tu. Ako se sjetimo prispodobe o izgubljenoj ovci i kako ju je Pastir išao tražiti, a ostavio je onih devedeset i devet, shvatit ćemo da se često nalazimo i u jednoj, ali i u drugoj ulozi ovce. Nekada smo izgubljena ovca, a nekada smo ovca koju je Pastir ostavio, jer je išao tražiti neku izgubljenu ovcu. U ulozi izgubljene ovce nalazimo se kada skrenemo s puta istine, kada smo neposlušni, kada hodajući putem pomislimo da smo naišli na prečac, a zapravo nas taj prečac odvede daleko od našega puta do cilja. Tada vidimo ljubav našega Pastira, koji nas ide tražiti kako bi nas vratio u svoje stado. Kada se nalazimo u onih devedeset i devet ovaca, osjećamo ljubav i povjerenje Pastira koji nam vjeruje i zna da ćemo Ga čekati dok se ne vrati sa izgubljenom ovcom.

Nagrada koju imamo kao stado, nakon dugog puta, jesu zeleni pašnjaci puni obilja – život vječni. Život koji nikada neće propasti. Zato se Pastir i brine za nas, da ostanemo u njegovom stadu, jer ne želi da itko od nas propadne i učinit će sve da nas nitko ne ugrabi iz Njegove ruke. Samo je problem što smo kao ovce te nekada ne vidimo dalje od onoga što nam se nalazi pod nogama, a kamoli da vidimo cilj. Zato je tu Pastir koji nas vodi i pazi na nas, a mi idemo za Njim, jer negdje u dubini našeg ovčjeg tijela znamo da ćemo na kraju završiti na zelenim livadama, koje su zelenije i bogatije od ovozemaljskih livada, koje nas često odvlače od cilja. Ali zato je tu dobri Pastir, koji nas vodi putem do vječnog života i pazi da ne ostanemo negdje daleko u pozadini, pasući ono što je prolazno.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.