• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Biti izazov

Lako bi nam bilo živjeti svoj život kad bi nam unaprijed sve bilo jasno, kad bismo vidjeli cilj i uspjeh na putu prema njemu. Ali život je nepredvidiv; on je uvijek i rizik. U nejasnoćama i dvojbama često se nađu i oni koji su zanosno i poletno u određenom trenutku svojega života odgovorili Božjem pozivu. I najveći među vjernicima, poput Ivana Krstitelja, nisu bili pošteđeni toga iskustva. Možda i zbog nas, da se ne obeshrabrimo kad se sami nađemo u nejasnoćama. Iz zatvora gdje sluti kraj svoga života, šalje učenike k Isusu s pitanjem, je li on, Ivan, pravomu pripravio put ili je njegovo djelo bilo uzalud.

Ivanova sumnja u smisao vlastitog poslanja i životnog djelovanja želi nam ukazati na dvije bitne stvari u vjerničkom, a pogotovo svećeničkom životu. Prvo je stalni poziv na obraćenje, promjenu mišljenja. Tko hoće i želi pronaći Boga mora se neprestano iznutra obraćati. Ići u drugom pravcu. I to vrijedi za čitav stil života, na način na koji poimamo život. Promijeniti mišljenje, obratiti se kako bismo zamjećivali Božju prisutnost u svijetu – promijenimo mišljenje kako bi Bog postao prisutan u nama i po nama u svijetu. Ni sam Ivan Krstitelj nije bio pošteđen ovoga teškog i bolnog procesa promjene mišljenja, obveze da se mora obratiti. To započinje time što kao glas koji viče u pustinji mora navješćivati onoga kojega ni on sam ne poznaje. Koliko je to sudbina i Bogu posvećenih osoba, a na kraju i svakoga kršćanina, koji naviješta Krista, a da ga slabo poznaje. Da i mi u tami svojega vlastitog neznanja moramo davati svjedočanstvo o onomu kojega, na žalost, još uvijek malo poznajemo. Ali stvarna Ivanova muka, taj istinski proces preoblikovanja za Boga, započinje tek s Kristovim djelovanjem u vrijeme kada on sjedi u tamnici. Tama zatočeništva nije bila najstrašnija tama koju je Ivan morao podnijeti. Njegova je stvarna tama bila iznenadna nesigurnost u vlastito poslanje kao i u onoga kojemu je pokušao pripraviti put. Ivan je navješćivao dolazak Mesije, rekli bismo ratnika. Snažnim slikama i vatrenim bojama slikao je njegov portret, pozivao na obraćenje, krstio u Jordanu čak ga i pokazao svojim učenicima. I Mesija je zaista došao. Božja prisutnost je zaista započela… Ali koliko drugačije od onoga kako je on to sebi zamišljao! Nije pala vatra s neba da sažeže grešnike, i da pravednicima posluži kao konačno ovjerovljenje. Uopće se ništa u svijetu nije promijenilo. Isus je hodao zemljom propovijedajući i čineći dobro. Upravo u ovome teškome duhovnome ozračju Ivanu se otvara veliko pitanje o smislu vlastitog poslanja. Iz ovoga iščitavamo i drugu bitnu poruku današnjega evanđeoskoga odlomka. Osloboditi se svoje vlastite slike koju imamo o Bogu. Vidimo da toga nije bio pošteđen ni Ivan Krstitelj, toga nisu bili pošteđeni ni drugi Božji ugodnici, počevši od apostola pa naovamo. Promjena mišljenja, obraćenje s jedne strane i s druge stalna potreba za otkrivanjem prave Božje prisutnosti u svijetu čine naš vjernički, kršćanski život ispunjenim i vrijednim življenja. To je poziv na koji smo pozvani odgovoriti radosnim življenjem.

Evanđeoski ulomak treće nedjelje došašća stavlja pred nas jedan veliki zadatak! Taj zadak je da drugi u nama uoče proroke – to znači kreposne ljude, poput Ivana. On je pripravljao kako svoje učenike tako i cijeli narod da otvore oči i da traže i nasljeduju Mesiju, kao što ga je i sam iščekivao i otkrio. Upravo tom snagom mogao je Ivan usmjeriti svoje učenike prema Isusu, svjestan da je Mesija već došao. I kao što je Isus za sebe rekao da oni koji se pitaju o njemu tko je i što je njegovo poslanje, trebaju promatrati djela koji čini i iz njih izvoditi zaključke, tako je rekao i onom naraštaju o Ivanu. Ivan je ljude privlačio svojom dosljednošću, te je Gospodin pohvalno govorio o Ivanovom djelovanju, pogađajući bit Ivanove osobe i djelovanja. I mi trebamo i moramo privlačiti druge svojom dosljednošću.

Doista, kad se ljudi povijaju pred vjetrovima moda, kao trstike na vjetru, mi vjernici trebamo biti dosljedni i ustrajni poput Ivana, jer samo tako možemo postati izazovna generacija koja nekome nešto znači i koja privlači snagom svojih uvjerenja i čvrstoćom svoga života.

Kad ljudi predaju svoje živote živeći mekušasto, vjernici su poput Ivana pozvani živjeti skromno i razborito. Dok neki prodaju svoje živote, vrijednosti i uvjerenja kako bi se obukli u mekušaste haljine, dotle mi vjernici u svoj jednostavnosti ne dopuštamo da nas zavedu zavodljivosti ovoga svijeta ili kakva druga vrsta gramzljivosti. Nama  Gospodin dodjeljuje zadaću poput Ivanove, a ta se zadaća sastoji u tome da budemo nova generacija, generacija koja živi izazovno u ovome svijetu, kako bi Gospodin mogao i u ovom vremenu uzviknuti: Što ste izišli vidjeti?

Budimo stoga izazovna generacija, budimo izazov koji privlači snagom svoje dosljednosti, snagom neporočnosti, generacija koja se ne prodaje mekušcima ovoga svijeta, niti se dodvorava svijetu za mekušaste haljine. Mekušasti ljudi i sami mekušci žive po kraljevskim dvorima, predsjedničkim palačama, po centrima moći ovoga svijeta, u takozvanim elitnim krugovima, visokim društvima i među estradnim zvijezdama koje svaki dan pune stupce medijskih zanimljivosti promičući mekušast i izopačen način života. A mi, ako želimo biti izazov svijetu, trebamo pružiti prigodu da u nama vide nešto drugo, nešto novije i sveto. Ali svakako ono što se podudara s Isusovom vizijom Ivanova djelovanja. Samo tako i sami postajemo glasnici Božji koji pripravljaju put Božjem Sinu.

U tom smislu vrijeme došašća je za nas poziv biti izazov svijetu u kojemu živimo. Pa i onda kad su nas mekušci ovoga svijeta spremni prezirati, osuđivati, zatvarati, ušutkavati na bilo koji način kao što su učinili Ivanu, mi ne možemo i ne smijemo ne naviještati Božju istinu i Božju prisutnost u svijetu.

fra Vladimir Vidović

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.