• Vi ste svjetlost svijeta Mt 5,14

Stalno vraćanje Ocu

Više smo puta čuli ovu prispodobu. Iako nam se čini da ju dobro poznajemo, možda smo zastali i nad nečim što nam se učinilo novim, neočekivanim i zanimljivim. Možda nam je ova priča zanimljiva zato što sami sebe uspijevamo pronaći u nekim od glavnih osoba o kojima nam Isus progovara. Sigurno možemo naći mnogo značajki u ovoj poučnoj prispodobi i povezati ih sa situacijama iz vlastite prošlosti. Ako smo napustili određene vrijednosti u svome životu, možemo se prepoznati u rasipnom sinu. Ako smo znali biti zavidni drugome u onome što čini, vidimo kako nismo daleko ni od onoga starijega sina. Međutim, radujmo se ako u svojem životu pronalazimo trenutke u kojima smo bili blagi i milosrdni poput oca. Radujemo se i zbog onih trenutaka kada nam je bilo oprošteno.

Rasipni sin – ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’

Svaki čovjek je dijete Božje. Budući da smo djeca Božja, baštinici smo. Koliko god se baština koju je mlađi sin dobio od oca vidjela u materijalnom toliko je ona bila skup neprocjenjivih dobara koja je uživao u domu svoga oca. Poput mlađeg sina, i mi možemo činiti sa svojom baštinom što želimo. Imamo veliku mogućnost zato što nam je nešto dano. I mlađi sin je iskoristio svoju mogućnost. Sam sebe je razbaštinio. Od svoje baštine koja se najbolje očituje u dostojanstvu koje je imao u domu svoga oca, došao je do trenutka u kojem spava sa životinjama i radi kao najamnik. Doživio je najveću moguću degradaciju, čuvanje svinja. Za ondašnje Židove nije bilo veće sramote. Od onoga pohlepnoga i ohologa trenutka bijega od kuće, sada se u njemu javlja drama izgubljena dostojanstva te postaje svjestan spiskanog sinovstva. Štoviše, osjeća se napušteno i usamljeno. Svjestan je da nema ništa, više mu ništa ne pripada zato što je sve uništio. Unatoč svemu, prisjeća se svojega doma, svoga boravka i života s ocem. Razmišlja o svojoj bolesnoj pustolovini, ispituje savjest. Konačno, shvaća da je pogriješio. Čini ono što mu je možda i bilo najteže. Vratiti se natrag. Izgleda jadno, uništeno i zapušteno. Kaje se, oplakuje svoj grijeh i kreće ususret svome ocu. Budući da je sve izgubio, vraća se onome koji mu je dao sve. Dao mu je dostojanstvo. Stoga, polazi u susret svome ocu.

Milosrdni otac –Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga’

Otac, čim ga je vidio, trči mu u susret. Dok je kajanje sinovo trebalo dugo čekati, milosrđe oca je brzo i potpuno. Otac  mu prašta u radosti, ponovno ga prihvaća. Daje mu ponovno dostojanstvo koje je mlađi sin izgubio. Budući da se sin kaje jednostavno i ponizno, bez izgovora i suočen duboko sa svojim grijehom, otac ga prihvaća u svoj zagrljaj. Njegove riječi o oživljenju i ponovnom pronalasku izrazi su  čiste radosti. Dajući mu najljepšu haljinu prikazuje ga kao počasnog gosta. Daruje mu obuću kako bi se osjećao slobodnim. Prstenom mu vraća sva prava koja je imao prije odlaska. Unatoč svome padu i napuštanju očeva doma, mlađi sin je, zbog svoje iskrenosti, ponovno zadobio mjesto u očevu domu. Od onoga prljavca u dronjcima i razočaranog najamnika, postaje dijete svoga oca, oca koji ga ljubi.

Ispovijed – povratak u Očev dom

I u ovoj prispodobi koju nam je izrekao naš Gospodin, ukazuje nam na opasnost grijeha. Grijeh je očito najveća čovječja tragedija koja ga kida od Boga. Svaki grijeh nije ništa više doli napuštanje Očeve kuće i polazak za nečim drugim. Grijeh je odlazak u nešto što nas privlači, ali nas ubrzo razočarava i čini nesretnima. Grijeh je trenutak kada čovjek samoga sebe lišava baštine koja mu je dana. Prepušten samome sebi, osamljuje se i gubi. Gubi identitet djeteta Božjega koje je pozvano na odgovor ljubavlju. Stoga, svi smo mi na neki način, rasipni sin. Budući da smo pozvani na svetost, neprestance se vraćamo Ocu nebeskome u sakramentima. Vraćamo se kajanjem, obraćanjem srca u želji da ćemo nešto promijeniti u životu. Donosimo čvrstu odluku da ne želimo griješiti. Vratiti se u Očev dom znači iskreno priznati vlastitu grešnost, pokajati se i stati pred Oca nebeskog koji nas u osobi svećenika ponovno prima u svoj Dom, Dom ljubavi i zajedništva. Ispovijed je trenutak ponovnog uspostavljanja prijateljstva s našim Bogom koji nas zove na život ispunjen dobrim djelima, život zaodjenut Kristom. Sve što smo u grijesima izgubili, Gospodin nam vraća. Trenutak u kojem priznajemo svoju grešnost i nesavršenost, trenutak je susreta s Gospodinom. To je trenutak radosti i nade. ‘I stadoše se veseliti’. Svaki povratak je popraćen velikim slavljem. Stoga, ne bojmo se uvidjevši vlastitu grešnost, pokajati se, vratiti natrag u Očev zagrljaj i uživati radost življenja u zajedništvu sa Stvoriteljem.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.