• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Što mi je činiti?

Temeljno ozračje misnih čitanja ove nedjelje je radost. Zato treću nedjelju došašća, po crkvenom običaju, još nazivaju na latinskom: Gaudete – Radujte se! A naziv dolazi po drugoj poslanici svetoga Pavla, jer je on ovakvo poticao Filipljane: Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! (Fil 4,4). Kršćanstvo je religija radosti, pa bi tako kršćanin trebao biti čovjek radosti. Najveći govor o Bogu je održavanje njegovog dara radosti. Sama riječ evanđelje dolazi od grčke riječi evangelion, koju se prevodi kao dobra vijest, radosna vijest, blagovijest. Kršćanska radost, kako vidimo u poslanici, temelji se na činjenici, temelji se na vjeri u ono što već posjedujemo, a to je ljubav prema Bogu i ljudima. Sve dok tu ljubav njegujemo Bog je uz nas, s nama i u nama, i zato bi to značilo radovati se u Gospodinu u svakoj prigodi i onda kada smo sretni, i kada smo bolesni, i kada smo usamljeni… Došašće je vrijeme koje u nama budi nadu poziva na obraćenje, na promjenu života, te nas tako i ova nedjelja poziva na radost. Kroz čitanja vidimo kako je Bog izabrao jedan narod, među svim ostalim narodima da budu nosioci radosne vijesti kroz cijelu povijest spasenja.

Kliči od radosti

U prvom čitanju proroka Sefanije slušamo kako on govori svome narodu da će Bog učiniti čišćenje i spasenje ostatka Izraelova, pri tome misleći na dio naroda koji mu je ostao vjeran. Prorok podsjeća narod na misiju za koju su izabrani i zato ih ohrabruje i potiče na radost. Kod ovog poroka uz temu suda pojavljuje se i tema obraćenje i spasenje. To spasenje je obećano samo poniznom i skromnom ostatku. Današnji dio čitanja spada u dio obećanja. Ovo čitanje pokazuje radost koju stvara u srcu sam Bog. Kliči od radosti. Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! (Sef 3,14). U ovome dijelu vidimo kako prorok najavljuje opće spasenje, najprije za Judeju i Jeruzalem, a onda i za sve druge narode.

Radost

U drugome čitanju slušamo kako Pavao piše zajednici u Filipima, koja je kao mlada zajednica imala svoga neprijatelja. Vjernici u Filipima bili su Pavlu veoma odani, a Pavao im piše iz zatočeništva u Efezu, pozivajući ih na jedinstvo i poniznost prema vjeri u Isusa Krista i vjeri u bratsko zajedništvo. Pavao im poručuje: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! (Fil 4,4). U prvom čitanju grad Jeruzalem zove se Kći Sionska, dok se u Novom zavjetu pod tim misli na Crkvu. Pa bi tumačenje današnje riječi Božje bilo: Raduj se Crkvo Božja! Pavao im želi reći da će Gospodin po drugi puta doći, poučavajući ih kako je on već Uskrsli i proslavljeni i da je uvijek uz njih i da je to razlog naše radosti. Bog je u Crkvi utjelovljen na sakramentalan način. Božić je samo proslava tog utjelovljenja. U nastavku čitanja Pavao govori o blagosti: Neka vaša blagost bude poznata svim ljudima! (Fil 4,5). Blagost je tipično kršćanska krepost a odraz je nasljedovanja Isusa Krista. I na kraju kao važna zadaća ostaje molitva: Ne brinite se tjeskobno ni zašto, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! (Fil 4, 6). Jer će preko molitve na kršćaninu počivati mir Božji u Isusu Kristu. Pavao se ne zaustavlja samo na zapovjedi da se raduju, već im daje i praktične smjernice, naznačuje kako se trebaju ponašati ako žele svjedočiti radost.

Što nam je činiti?

U evanđelju slušamo kako Ivan Krstitelj poučava mnoštvo naroda koje ga sluša o dolasku Isusa Krista, kao onaj koji će svojom ljubavlju spasiti čovjeka. Ivana Krstitelja okružuje mnoštvo naroda, ne iz znatiželje, nego da ga slušaju i zato prihvaćaju njegovo učenje, njegov nauk, njegov stav. On ih krsti vodom u rijeci Jordanu kao znak duboke promjene u čovjeku. Primjećujemo kako se oko Ivana nalaze ljudi iz raznih slojeva društva, i on ih dijeli u tri kategorije. Svi oni postavljaju Ivanu isto pitanje: Što nam je činiti? Njegov odgovor za sve slojeve može se sažeti u riječi: budite pravedni i milosrdni i sve činite s velikom ljubavlju. Zanimljivo je kako Ivan daje svakoj skupini zadatak, nema tu nikakvog radikalnog zahvata, već samo pravilna humanost, to jest neka od svoga dadnu drugima (odjeće i hrane). Malo više humanosti prema drugima. Poznato je kako je Luka osjetljiv na socijalnu pravdu. Ivan ne kaže nikome da se treba povući iz svoje službe, nego bi svatko po njemu trebao ostati na svom mjestu i činiti ono što mu je dužnost, da radi svoj posao pravedno i pošteno. To bi značilo poravnati staze, pripraviti srce, ići prema Kristu sa unutarnjim promjenama, promjenama srca. U nastavku, Ivan u svojoj poniznosti upućuje slušatelje na Mesiju kojeg iščekuje, pa kaže: Ja vas istina krstim vodom. Ali dolazi jači od mene, kojemu ja nisam dostojan odriješiti sveze na obući; On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. (Lk 3,16). Isusovo krštenje je križ. Isti ovaj križ će se okrenuti nedostojnima i grešnicima u osudu i oganj, a svetima se, koji se svojom vjerom obraćaju Gospodinu, tim križem daje milost Duha Svetoga i spasenje. Posljednja rečenica najavljuje Isusa kao eshatološkog suca : On u ruci svojoj drži lopatu da očisti gumno svoje i skupi pšenicu u žitnicu svoju. Pljevu ću, naprotiv, sažeći ognjem neugasivim. (Lk 3,17). Ako smo dakle pravi Kristovi ljudi, pšenica smo Kristova. A ako nismo, onda smo kao pljeva koju vjetar razbacuje uokolo ili se spaljuje kao otpad. Slike su drastične, ali to nije prijetnja, nego je poziv na promjenu, na obraćenje. Zato se i mi danas trebamo pitati što nam je činiti? Ivan je od svojih slušatelja tražio obraćenje, a što to danas znači za mene? Svi znamo da u nama postoji sklonost prema grijehu, i da smo svi potrebni obraćenja te zato ovaj Ivanov poziv trebamo shvatiti ozbiljno. Naš put je Bog, koji je ljubav. A ljubav je darežljiva. Zato naučimo dijeliti od onoga što imamo, od novca, vremena, talenata. Budimo pošteni u svome poslu. Ne nanosimo nikome nasilje niti zlouporabljujmo položaj u vlastitu korist. Svatko treba zaviriti u svoje srce i vidjeti što je to što se nalazi na putu prema Gospodinu. Možda su to neki događaji, možda međusobni odnosi… Važno je da se ne smijemo obeshrabriti, ne smijemo izgubiti volju i nadu, već svaki dan hrabro ići u susret Kristu.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.