• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Što radite???

Na nedjelju Muke Gospodnje, koja se još naziva i Cvjetnica, umjesto kratkoga odlomka iz svetog evanđelja, čita se muka Gospodina našega Isusa Krista. Međutim, na početku svete mise, za vrijeme blagoslova maslinovih grančica i različitog cvijeća, ove godine čita se odlomak iz Markovog evanđelja o Isusovom ulasku u Jeruzalem. Razmatrajući o evanđeoskom odlomku (Mk 11, 1-10), za oko mi je zapelo nekoliko riječi.

Magare

Prva riječ koja me se dojmila bila je „magare“. Razmišljajući o njoj, shvatio sam da smo mi ljudi magarad (magarci). Svaki čovjek posjeduje barem nekoliko osobina te životinje. Ljudi često koriste riječ „magarac“ kada žele nekoga uvrijediti, a zaboravljaju da ta životinja ima i plemenite karakteristike – poniznost, služenje, blagost… Isus u ovome evanđeoskom odlomku traži jedno magare, kako bi na njemu ujahao u grad. Nije tražio konja, bojna kola ili nešto takvo, nego je tražio magare. Mi ljudi smo magarci preko kojih Isus želi ući u ovaj svijet. Sve one darove koje imamo, sve savršenosti koje posjedujemo, ali i sve one mane koje se vide na nama, trebamo predati Isusu i staviti se Njemu na službu. Bog se može proslaviti kroz nas, bez obzira na to kakvi smo. Isusu je dovoljan i magarac, nije mu potreban netko savršen.

„Gospodinu treba“

U ovoj rečenici pronašao sam samoga sebe, ali vjerujem da se svaki čovjek može pronaći u njoj. Imajući na umu to da sam kršćanin, dobro mi je poznata ova rečenica. „Gospodinu treba“, Gospodinu trebamo mi, naše tijelo, naše ponašanje, naš život. Mi svjedočimo svakim trenutkom svoga života ono što vjerujemo, barem bismo trebali…  Ali često zaboravljamo na to što smo, zaboravljamo da smo potrebni Kristu. U svakome čovjeku postoji doza egocentričnosti i sebičnosti. Ne želimo se stavljati u službu magaraca koji će nositi Isusa kroz ovaj svijet, među masu. Previše smo ponosni, previše oholi da bismo se tako ponižavali i bili markirani ili žigosani od društva, za koje mislimo da je jedina norma…

Hosana u visinama

Razmišljajući o ovoj rečenici, u mislima sam se vratio u prošlost i zamislio se usred mase, kako gledam Isusov ulazak u grad. U ruci držim palminu grančicu i vičem: „Hosana!!!“. Vičem što jače mogu, želim biti glasniji od drugih, nije me sram i ne bojim se jer oko mene vlada jedno, tako čudnovato i skoro opipljivo uzbuđenje. Svi su ljudi oko mene kao u jednoj ekstazi, ispunjeni jednom takvom radošću i nadom, kao da cijelim bićem vjeruju kako je upravo u grad ušao njihov novi zemaljski kralj, koji će ispuniti svaku njihovu ovozemaljsku želju i potrebu. Vrlo brzo mi se u glavi pojavilo mnoštvo pitanja, i uslijed traženja odgovora, našao sam se u jednoj drugoj masi, koja je bila potpuno drugačija od prethodne. To je bila masa Velikog petka, masa puna mržnje, nezadovoljstva, povodljivosti i izgubljenosti, oholosti i sebičnosti. A ja, stojeći u toj masi, s palminom granom spuštenom uz tijelo, vidio sam kako se gubim… Vidim u daljini Onoga kojemu sam nedavno klicao, veselio se i vikao „Hosana!“, a sada šutim, glave spuštenog pogleda i ispunjen strahom da netko ne vidi granu koju držim u ruci. Bojim se da me ne razapnu zajedno s Njime, ako slučajno primjete to malo zelenila što se nalazi, spušteno, uz moje tijelo. A mnome prolazi misao, povlačeći za sobom svu težinu izdaje i govori mi: „Opet si ga zatajio…“ Mogao sam biti glasan u prvoj masi, a ovdje se bojim ispustit glasa kako bih obranio Pravednika. Koliko sam samo imao situacija u svome životu kada sam zatajio Krista? Kako li sam bio glasan na mjestima gdje se slavilo Isusa, u crkvama, na katehezama, na vjeronauku, a opet, tako neprimjetljiv vani, u svijetu, među masom Velikog petka… A zašto? Zato što nisam htio biti Isusovo magare. Zato što sam se brinuo samo za sebe, za svoj ugled, za svoj položaj. Zato što sam ja sebi uvijek na prvom mjestu, zato što ne želim služiti. Zato što ne želim biti obilježen, markiran i žigosan kao magare, kao ponizni Kristov sluga.

Evo me!

Odvažiti se, pobijediti svoj strah i krenuti za Kristom noseći Krista u svijet nije lako. Lako je klicati kada svi kliču, ali ono što je teško jest klicati kada svi govore protiv Onoga u koga vjeruješ – Krista. Mi ljudi potrebni smo promjene u nama samima. Izbacimo tvrdoglavost i sebičnost iz sebe i budimo ponizni sluge. Dopustimo Isusu da „sjedne na nas“, da boravi u nama, da se služi nama i tek tada ćemo ispuniti svoje poslanje koje imamo. Bog je izabrao magare da na njemu uđe u Jeruzalem i time je htio pokazati da je svaki čovjek, ma kakav bio, sposoban ponijeti Krista u svijet da ga svi vide. Nosimo i mi Krista u sebi i pokazujmo ga svima, bez straha i bojazni za sebe.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.