• Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti Mt 11,28

Subaštinici Kristovi – sedmi utorak

“O pouzdani sveti Ante,

vodi dušu moju

kroz uzburkano more života

i dovedi je do luke

vječnoga spasenja.”

Što je svetac od Portugalca postao gotovo Talijan Nova Lux Italiae, kako ga zove stara franjevačka liturgija – što su se njegova apostolska djelatnost i duhovne blagodati koje su iz nje proizišle raširile prije svega po središnjim i sjevernim predjelima Apeninskoga poluotoka, što je Padova grad njegova srca, njegova usvojena domovina i čuvarica njegovih posmrtnih ostataka, vjerojatno je posljedica snažne oluje koja je, u proljeće 1221., skrenula sa smjera lađu kojom se vraćao iz Afrike u svoju rodnu zemlju, nakon nesretnog ishoda njegova poslanja, i prisilila ga da stupi na obalu Sicilije.

Odjek toga providnosnog događaja svakako je prisutan u sedmom zazivu sv. Antunu gdje se povjerava svecu da vodi dušu našu kroz uzburkano more života i da je dovede do luke vječnoga spasenja. Ali, tu je i trag druge slike o kojoj svetac piše u govoru za IV. nedjelju poslije Duhova: “Sveci će, a to su oni koji budu sveto živjeli, oslobođeni od oluja svijeta, ući u mirnu luku života koji ne poznaje kraja. Vratit će se k Bogu kao što se dječak koji plače vraća u krilo majke koja mu, milujući ga, otire suze. Iz suza ovoga svijeta pravednici će ući u slavu gdje će im Bog obrisati svaku suzu.”

Obično se misli da misao o prolaznosti našega života i pozornost usmjerena k onostranomu gase svaki polet, koče svaki trud i čine uzaludnim svaki pokušaj napretka. Čini se da su to dvije nespojive stvari: kad bi se stalno mislilo kako sve ima kraj, kaže se, nitko ne bi više ništa poduzimao. Bolje o tome ne misliti i gurati dalje! Kakvog bi smisla imalo uzrujavati se, truditi se, otkrivati novo, poboljšati svaku stvar za život koji nema nikakve trajnosti, koji je osuđen da nepovratno nestane? Nikakva smisla ne bi bilo ako je naše zemaljsko postojanje slijepa ulica bez ikakva izlaza; nikakva cilja ako se radi o potpunom kraju, o potpunom uništenju. Ako je, naprotiv, ono što nazivamo “krajem” kraj samo za jedan dio stvarnosti, ako smrt, umjesto da zatvara, širom otvara vrata života prema novim vidicima …, onda misao na ono što nas čeka, više nego što koči, djeluje kao poticaj, ubrzava ritam rada, pomaže da se procijeni dragocjena vrijednost isječka vremena u kojem je jedino moguće sijati da bi se želo, trgovati da bi se stvorio imetak, raditi da bi se odmaralo. Tromost i radinost ovise dakle o tome kako poimamo svršetak i odgovornost koju on uključuje. A kako se to lijepo vidi kod svetaca! Nitko nema kao oni pogled uperen k cilju; nitko kao oni izoštren osjećaj o našoj prolaznosti; ipak, nitko više i bolje nego oni ne predaju život za gorostasna i trajna djela. Često pozivani da se odmore od napora koji fizički iscrpljuju i ubrzavaju, kako se čini, kraj, sveci nas obavješćuju da u kratkom vremenu, koje im je providnost dodijelila, svaku energiju treba utrošiti, svaku dužnost ispuniti, svaku idealnost ostvariti. Sveci pomiruju propadljivost života s njegovom stvarnom vrijednošću jer shvaćaju njegov unutarnji, bitni smisao: to jest da je on priprava za vječnost. Žanjemo ono što smo posijali, okrunjeni smo pobjedom onoliko koliko smo dobru bitku bili: “Pošto, dakle imamo priliku, činimo dobro svima, a naročito braći u vjeri” (Gal 6,10). Lijeno se predati, pak, izvući se iz svake obveze uz jeftin izgovor da svemu mora doći kraj, isto je što i nijekati praktički vjeru u onostrano, isto je što i nijekati stvarnost života poslije smrti. Talent, pokopan umjesto umnožen, pretvara se u osudu lijenog i nemarnog sluge. “Bdijte, dakle”, kaže Isus, “jer ne znate kada će se vratiti gospodar kuće, navečer ili u ponoć, ili za pjeva pijetlova ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas kako spavate. To što kažem vama, kažem svima: Bdijte!” (Mk 13,35-37).

Tumačeći slučaj patrijarha Jakova koji je, da bi dobio za ženu Rahelu, pristao biti sluga sedam godina i muka mu se činila lagana, naš svetac bilježi: “Oh ljubavi za ljepotu, o ljepoto ljubavi! O slavo uskrsnuća, za tebe kao za žuđenu suprugu, pravednik rado podnosi ovdje dolje svaku zlu kob … veličina ljubavi omogućuje mu da mu izgledaju kratki dani njegova mučnog života jer ništa nije teško onome koji ljubi. O kršćanine, ovo te molim, budi strpljiv poput Jakova, znaj izdržati ponizno i čvrsto jer ćeš, kada završi sedmica sadašnje bijede, prijeći na pir slavnog uskrsnuća, oslobođen zauvijek svake muke i ropstva izopačenosti” (Govor za Obrezanje Gospodinovo).

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.