• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Sunce izlazi nad Asizom

 

“Na toj se padini (brda Subasio)
na njezinom najljepšem dijelu
svijetu se rodilo jedno sunce…

(Dante, Božanstvena komedija, Raj, pjesma XI.)

Prije nešto više od osamsto godina, u isto vrijeme dok su u tadašnjem poznatom svijetu buktili križarski ratovi, dok je vladala gotovo stalna netrpeljivost između gradova, kada je društvo bilo podijeljeno puno očitije nego li danas, u jednom talijanskom gradu umbrijske pokrajine rodilo se jedno dijete, zasigurno ne i jedino u tadašnjem Asizu. Taj grad je zahvaljujući  spomenutom djetetu neočekivano postao svjetski poznat. Ime grada Asiza je neopisivo povezano s Franjinim imenom. Asiz naših vremena je gotovo nezamisliv bez Franje koji ga je toliko duboko obilježio, tako da svaka duša koje se nađe u ovom gradu, koji gleda na prostranu spoletsku dolinu krijući se podno planine Subasio, osjeti trajnu Franjinu prisutnost. Zanimljivo je da je Asiz stoljećima ostao netaknut, prošao je neokrnjeno kroz godine rata zadržavši nepromijenjen izgled, štoviše tijekom II. svjetskoga rata nije razrušen kao mnoštvo ostalih gradova, želeći nam nešto više reći o svome zaštitniku i djetetu koji je ovaj grad dao svijetu. Ernest Renan u pismu iz 1850. godine, boravivši u gradiću na padinama Subasija, napisao je svojoj sestri:”… Konačno sam vidio Asiz, grad koji sam toliko žudio posjetiti… Radije bih šutio ukoliko se neću moći dovoljno dobro izraziti o ovom neusporedivom mjestu… dva puta sam posjetio ovo zadivljujuće mjesto… U Italiji se nije ništa vidjelo, ako se nije vidio Asiz…”
Grad rođenja budućega sveca je do danas ostao opasan zidinama koje svjedoče njegovu starinu, okružen maslinama, čempresima i gustom borovom šumom.
Jedna prijateljica mi je rekla kako ju ne čudi zašto je Franjo upravo u prirodi i po svemu stvorenome slavio Božje ime, zato što je imao priliku, ljepotu svega stvorenoga vidjeti u svojoj blizini. Da, zasigurno da je to sve utjecalo na oblikovanje osobe i sveca Franje.

Unatoč tomu što je Franjo nesumnjivo pravi Asižanin, njegovi roditelji po porijeklu su bili doseljenici, po zanimanju trgovci, bogati i vrlo ugledni ljudi. Franjo se rađa u jednoj trgovačkoj obitelji, u društvu koje je bilo podijeljeno na maiores- plemstvo i minores – sluge i narod, ne pripadajući ni jednoj od spomenutih. Taj dio povijesti poznat je po razvijanju staleža trgovaca i građanstva koji su bili puno bogatiji od plemstva što ih je dovodilo u česte sukobe, zanemarujući one manje koje ni plemstvo nije vidjelo imajući u cilju samo što veću zaradu.

Iako ne znamo točan dan Ivanova rođenja, danas se svi slažu da se rodio krajem 1181. ili u samom početku 1182. godine. Ivanova, pa zar nije Franjo? Naime, kada se rodio sin Petra Bernardonea i majke Pike, otac je bio na putu u Francuskoj, a majka mu je netom poslije rođenja dala ime Ivan. S istim imenom dijete je bilo kršteno u crkvi Svete Marije Velike u Asizu. Kada se otac vratio s puta odmah je htio promijeniti ime svome prvorođenom sinu rekavši, kako nas izvještava sveti Bonaventura:”… Ne želim jednoga Ivana Krstitelja obučenog u devinu kožu, nego jednog profinjenog, pravoga i ljubaznoga Franju… Zvat ćemo ga Francecsco, mali Francuz…” Možda je imenom svoga sina htio izraziti čast ženinom podrijetlu, za koju navode da je bila Francuskinja, pošto ime Francecsco nije bilo poznato u tadašnjoj Italiji. Postoje razne legende o Franjinu rođenju, primjerice jedna njegovo rođenje smješta čak i u štalu koja se nalazila nedaleko od njihove obiteljske kuće. Ako se zaista rodio u štali, to ni po čemu Franju neće približiti Kristu zato sto se svecem ne rađa, nego postaje. I za ovu legendu vrijedi isto kao i za sve ostale, samo ime im kaže da se samo čitaju (leggere – čitati) ne uzimajući ozbiljno sav sadržaj.

Ovo je svijet u kojem je rođen Franjo, ovo je društvo koje ga je oblikovalo i u kojem će rasti njegova osobnost i njegov duh, dio svemira u kojem će učiniti prve korake i spoznati zbilju koja ga ja okruživala.

S ovim darom uspavanom čovječanstvu, Gospodin je dao da iziđe sunce nad Asizom, u mračnom dobu srednjega vijeka upalio se jedan plamičak koji će svojim životom uputiti mnoge u susret s pravim Svjetlom. Svjetlo koje rasplinjuje i najmračnije dijelove ljudske bijede dajući im novi oblik, oblik na koji je i čovjek kao Božje stvorenje, pozvan. Svjetlo je zaista u srcu mraka, pa i zora sviće kada smo potpuno utonuli u noć. Obično kada nam se najviše spava! Svijetu se rodilo sunce kada je bilo zaista previše pospano ne želeći se probuditi.

S njim je rođeno neko novo vrijeme, ali svako rađanje je povezano s porođajnim bolovima, ponekad s jako puno boli. Zar bol i ne stvara čovjeka? Katkada jedino tim putem čovjek postaje čovjek.

*   *   *

Svaki život je jedna tajna. Tajna koja nam nije shvatljiva, tajna koja nas možda tjera u tjeskobu postavljajući si niz pitanja od velike važnosti. Ako su toliki provodili dane razmišljajući o smislu toga što živimo, možda bismo i mi morali sami sebi dati odgovor zašto uopće jesam? Bitno  je promatrati život zato što se tako mogu zapitati što je Bog htio od mene kada me je stvorio, dao mi priliku vidjeti sunce… Gdje sam se rodio? Zašto u ovom dijelu povijesti? Čini mi se da je život zaista prepun pitanja koja nas smjelo izazivaju znajući da nećemo moći u potpunosti odgovoriti na njih dokle god smo živi. Zaista život je izazov, ali i put u kojoj smo sposobni primiti preobražavajuću snagu milosti kako bismo sebe učinili sretnim i radost života prenosili na druge. Poput Franje možemo, ne samo blagosloviti svojim životom druge živote vodeći milijune duša k Izvoru Života, nego možemo i blagosloviti i mjesto u kojem smo nikli, u kojem je Božja mudrost izrazila svu moguću kreativnost dok nas je tako savršeno sazdala; pojedinačno, jedinstveno i neponovljivo.

Kako li smo blagoslovljeni što svojim očima gledamo ljepote koje je za nas priredio Onaj koji je mislio na nas i prije nego li je sve stvorio! Život nije zaista ništa drugo doli uzvraćanje na Ljubav, pjevajmo hvalospjeve životu!

Ipak, prije nego li uopće pođem razmišljati o životu koji mi je tako jednostavno darovan, prije nego li vidim kako ću iskoristiti ovaj neprocjenjivi dar i pokusati biti dostojan povjerenja koje mi je tako nesebično iskazano, potrebno je reći jedno Hvala Onome zbog koga, i jesam:

“Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.”
( Ps 139, 13-14.)

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.