• Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit Ps 63,4

Svećeničko ređenje fra Stjepana Brčine u Vatikanu

“Duh Gospodnji je na meni, jer me pomaza!” (Iz 61, 1a)

Nedjelja Dobrog pastira, 52. Dan molitve za duhovna zvanja, 26. travnja 2015. osvanuo je neobično vedro u glavnom gradu Italije – Rimu, a jednako je bilo i u Vatikanu, više u ljudskim srcima koja iščekivahu veliki događaj, nego na nebu, u fizičkoj pojavnosti.

U životu jednog bogoslova, franjevca konventualca, postoji nekoliko ključnih trenutaka u formaciji, osobito kad se radi o redovniku koji raste i odgaja se u svećeničkom zvanju. Prvi zavjeti, doživotni zavjeti, đakonsko ređenje i kao vrhunac – svećeničko ređenje.

Za našega đakona s prebivalištem u Rimu, fra Stjepana Brčinu ovaj dan osvanuo je u slatkom iščekivanju primanja Svetog reda u bazilici svetog Petra.

Sve je počelo vjerojatno davno prije, u Božjem promislu, tamo negdje u malenom mjestu u bosanskoj Posavini, preko boravka u Hrvatskoj pa do upoznavanja franjevaca konventualaca i ulaska u samostan. No, svoj vrhunac doživjelo je tog svečanog 26.4.

Samome slavlju svećeničkog ređenja prethodilo je molitveno bdjenje/klanjanje koje su organizirali i predmolili braća članovi skupine “Sveglia francescana” ili “Franjevačka budilica” čije video isječke (razmatranja na temu Božje riječi) imate priliku pratiti i na našoj Internet stranici. Svojim prisustvom fra Stjepana su počastili članovi njegove krvne obitelji, ali i članovi njegove obitelji po pripadnosti istome Redu: braća iz različitih samostana u Rimu i bogoslovi s magistrom iz Zagreba. Osobitu radost fra Stjepanu su priuštili prijatelji iz Pule.

Samo slavlje ređenja smo više puta opisivali na našoj web stranici, stoga to ovdje neću učiniti, to čovjek može i sam istražiti, bilo surfajući, bilo čitajući Obrednik ređenja. Ono što Vam mogu prenijeti, a da sami niste mogli doživjeti, je atmosfera tijekom ređenja. Ukoliko netko još nije shvatio, fra Stjepana je zaredio Sveti Otac Franjo, zajedno sa drugih osamnaest ređenika, pripadnika drugih redova/kongregacija/sjemeništa u Rimu. Nesvakidašnja situacija, svakako, samo zato to ističem. Nakon što smo zauzeli mjesta u Bazilici koja je bila prepuna vjernika, članova obitelji, prijatelja ređenika i drugih,
izmolili smo krunicu i zapjevali nekoliko duhovnih pjesama. Ulaznom procesijom je započelo misno slavlje, a narod je oduševljeno pozdravljao papu.

Sveti Otac je u homiliji pozvao ređenike neka vode računa o tome kako su pozvani prvenstveno služiti svome narodu kao pravi pastiri kroz poslušnost svome ordinariju (provincijalu i/ili biskupu), navještajući Božju riječ, a osobito kroz slavlje euharistije. “Neka vaše propovijedi ne budu dosadne, nego neka dopiru do srca ljudi. To vas od srca molim (…) neka vaše riječi ne budu tamo negdje iz svijeta ideja, prazne, nerazumljive (…) kada slavite misu, vodite računa o onome što činite, ne slavite misu na brzinu.” rekao je papa. Osobito je istaknuo kako svećenik nije u ispovjedaonici kako bi ondje osudio nekoga, nego kako bi bio neumorno milosrdan. Papa Franjo je još naglasio kako svećenik treba biti čovjek za druge; on ne treba voditi računa o tome da se svidi sam sebi, nego Bogu.

Sveta misa je nakon obreda ređenja nastavljena normalnim tijekom. Jedna neobična stvar dogodila se tijekom pružanja geste mira ređenicima: papa Franjo je ređenicima poljubio ruke i uputio par riječi ohrabrenja. Papa je ređenicima poljubio ruke. Zaista izvanredan znak poniznosti, ali i gesta koja budi strahopoštovanje prema onome što svećenik i tko svećenik doista, sa svim svojim vrlinama i manama, jest: Kristov poslanik na zemlji, od Trojedinoga odabaran i postavljen. Neizrecivo.

Po završetku svete mise, slavlje je nastavljeno ručkom u kolegiju Seraphicum, a navečer je upriličena i prava zabava na kojoj se i zaplesalo i zapjevalo dijeleći radost ovoga trenutka!

No, vratimo se kratko na “neobičnu gestu” koju sam spomenuo. Kada malo bolje i dublje pokušamo sagledati papinu gestu ljubljenja ruku, usuglasiti ćemo se da djeluje po uzoru na sveca čije ime nosi: svetog Franje  iz Asiza. Sveti Franjo je na mnogo mjesta istaknuo kako bi se svaki brat trebao odnositi prema svećenicima. Osobito u svojoj Oporuci. To nas stavlja pred izazov: što je onda s franjevcima koji su svećenici? Nisu li oni “ravnopravni” u odnosu na sve druge svećenike? Po kanonskom statusu, sigurno. Međutim, bi li bilo krivo reći da je isto biti svećenik redovnik i dijecezanski (biskupijski) svećenik? Sigurno. Franjevci bi trebali, prema savjetu svoga Utemeljitelja, iskazivati osobito poštovanje na prvom mjestu svome zvanju, zatim drugoj braći svećenicima franjevcima, a onda osobito u vidu pomoći i dijecezanskim svećenicima, jer, kako bi rekao Svetac: zemlja uzdrhta, sinovi ljudski se ispunjaju radošću, anđeli se klanjaju, kad je na Zemlji, na oltaru, u rukama svećenika Isus Krist, Sin Boga živoga.

Ovim mislima fra Stjepanu osobito, ali i svim ređenicima, želimo od srca da druge “zarazuju” Božjom riječju, da “budu vatra” za Boga, kako kaže veliki Greshake. Neka im svaki dan njihovog svećeničkog života bude ispunjen žarkom čežnjom da se svi ljudi spase, da do svih dođe navještaj Radosne vijesti, da svi upoznaju Boga koji tako ljubljaše svijet, da za nj dade Sina svoga Jedinorođenoga. Osobito neka budu ispunjeni sviješću kome su povjerovali i da slavi Oca Nebeskoga, po Duhu Branitelju u snazi Krista Uskrsloga, privedu povjereno im stado!

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje, Vijesti. Comments are closed, but you can leave a trackback: Trackback URL.