• Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svojuMt 9,38

Svetkovina Rođenja Gospodinova – Božić

Dan nam presveti osvanu.

Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,

jer siđe na zemlju svjetlost velika.

Rođenje Gospodinovo - Božić

Slavimo svetkovinu Rođenja Gospodinova, dan kada Bog postade čovjekom da nas otkupi svojom smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih. Možda ove riječi o muci i smrti odmah na početku zvuče pomalo strašno i guše božićnu radost, ali istina su i nastavak onoga što se ima dogoditi s tim tek rođenim Djetetom.

I anđeli zapijevahu: “Slava Bogu na visinama i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2,14). Pastiri, slabi, neuki, priprosti ljudi, slijede anđelov glas i dolaze do štalice gdje vide Novorođenoga Kralja na svome tronu u jaslicama. Malenom djetetu podali su slavu i ne znajući tko je, ali prepoznavajući veličinu u njegovoj malenosti. Bog im je dao mir u srca. Danas bismo se pitali, a možda se i pitamo: Zar je to naš Kralj? Zar se ne bi trebao roditi u nekoj od suvremenih modernih bolnica? U toplome? DA! To je naš Kralj, to je naš Bog! Od samoga početka napušten i prezren. Kako pri rođenju, tako i u trenutku muke i smrti. Samo su najbliži bili prisutni; u prvom slučaju Marija i Josip, u drugom Marija i Ivan.

“Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske” (Iz 52,9). Ovaj redak možemo shvatiti kao govor o nebeskom Jeruzalemu. Svi smo već sada dionici buduće slave, dionici i cigle nebeskoga Jeruzalema, ali smo i putnici na zemlji. Još uvijek smo samo ljudi sa svojim slabostima, propustima, manama, sa svojim tzv. razvalinama, koje nam ruše građevinu. Radujmo se, stoga, jer je Bog došao k nama, došao je otkupiti, popraviti i obnoviti Jeruzalem. Na radost obnovljenja pozvani smo svi!

Koliko li smo mi ljudi počašćeni što je Bog, kojemu se ne zna ni snaga ni veličina, uzeo naše bijedno tijelo i postao jedan od nas! Nije došao u buci svijeta, nego u prostodušnosti betlehemske štalice. U malenom Djetetu sada gledamo i promatramo Božju veličinu. Koji paradoks, koji kontrast! Dijete koje je zapravo Svemogući, a opet biće ograničeno ljudskošću. Može učiniti sve, a ne može učiniti ništa jer je tek rođeno dijete.

“U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo… i tama ga ne obuze” (Iv 1,4-5).

Ako se vratimo u stara vremena, vidjet ćemo da su naši stari za osvjetljenje kuće i prostora gdje su živjeli koristili uljanice ili svijeće, koje su stavljali na vidljivo mjesto. Zanimljivo je danas upaliti šibicu u mračnome prostoru. Što možemo zaključiti iz ovih svakodnevnih i jednostavnih primjera? Svjetlo koje smo upalili rasvijetlilo je mrak prostora u kojem smo boravili. Svjetlo je jače od tame; Krist je jači od grijeha, “tama ga neobuze” (Iv 1,5).

Upravo o Božiću na poseban način možemo promatrati simbole svjetla i tame. U Djetetu koje je rođeno potrebno je prepoznati svjetlo o kojemu piše evanđelist Ivan. Krist je pravo svjetlo koje prosvjetljuje svako stvorenje (usp. Iv 1,9). Koji je naš današnji problem? Imamo li zamračene oči? Dopuštamo li otvoriti ih?

Dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima

Krist više nije tjelesno prisutan među nama, ali nas i dalje, bez prestanka, prosvjetljava svojim svjetlom i hrani svojim tijelom. Na nama je otvoriti se njegovu svjetlu da prosvijetli našu tamu, naše slabosti, naše razvaline. Da obnovi u nama milost koju smo primili kao djeca Božja (usp. Iv ). Ne smijemo dopustiti da (i) ovaj Božić prođe, a da ga ne upoznamo. Odnosno, ne samo današnji dan – nego svaki jer Krist se svakodnevno rađa, umire i uskrisuje na našim oltarima i u našim srcima. Stoga, potrebno ga je prihvatiti i primiti kao dragoga gosta. I više nego gosta, kao člana obitelji, kao jednoga od najdražih i najbližih jer gosti uvijek mogu otići. U svetoj pričesti primimo najdraži dar ovoga Božića te ponesimo betlehemsko svjetlo Novorođenoga. Pazimo da nam se ne ugasi, čuvajmo ga od vjetrova i životnih oluja. Neka to svjetlo svijetli kao trajan znak njegove prisutnosti.

Slaveći Božić otvorimo svoja srca svjetlu koje prosvjetljuje, životu koji obnavlja, punini od koje primamo milosti – Onomu koji nam jedini može obznaniti Oca. To svjetlo neka prosvjetljuje put našega života, naše odnose s bližnjima. Ako u došašću nismo učinili koje dobro djelo, učinimo ga sada! Još uvijek nije kasno! Obradujmo potrebnoga i donesimo svjetlo i toplinu u njegov život! Neka bar na trenutak zaboravi na životne nedaće!

Neka svjetlo Novorođenoga Kralja donese svjetlo, radost i mir u naša srca. Bog nam danas u Sinu svome reče: “Ti si sin moj, danas te rodih!” (Heb 1,5), stoga ne zaboravimo da smo djeca Božja!

Sretan vam Božić – dan Kristova rođenja i našega ljudskog preporođenja!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.