• Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim Iz 43,4

Svetkovina Svih Svetih

Današnjom svetkovinom slavimo uspomenu na sve one ljude, znane i neznane, koji su sveti – to jest koji su u nebu. Mi danas slavimo uspomenu na sve one ljude koji su postigli svoje konačno jedinstvo s Bogom. Slavimo one ljude koji su lutali stazama života, koji su griješili, ali su ipak smogli snage zlu reći dosta i obratili se Bogu. Početak ovog blagdana nalazimo u Rimu, gdje je za vrijeme progona kršćana velik broj ljudi umro mučeničkom smrću. I njih se počelo slaviti kao svece. Papa Bonifacije  VI.,  609. godine, dao je prenijeti kosti mučenika iz katakomba u stari poganski hram Panteon – koji je bio posvećen svim bogovima i posvetio ga je na čast svih rimskih mučenika. Rimski narod vidjevši toliko mnoštvo kostiju mučenika zaželio je da se jednom godišnje slave svi ti mučenici. I tako je nastao blagdan Svih svetih. I mi se danas pridružujemo velikoj povijesnoj rijeci kršćana koji slave i koji su kroz povijest slavili ovaj blagdan.

U svakome svecu na veoma osoban način uprisutnio se Krist, zahvaljujući svome Duhu koji djeluje po Riječi i sakramentima. Naime, biti sjedinjeni s Kristom, u Crkvi, ne poništava osobnost, već je otvara, preobražava snagom ljubavi i podjeljuje joj, već ovdje na zemlji, jednu vječnu dimenziju. To u suštini znači postati suobličeni slici Sina Božjega (usp. Rim 8, 29), ostvarujući naum Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Ali ta uronjenost u Krista nas otvara zajedništvu sa svim ostalim udovima njegova Mističnog tijela koje je Crkva, zajednice koja je savršena u Nebu gdje nema nikakve izolacije, suparništva ili odvojenosti. Na današnji blagdan osjećamo predokus ljepote toga života potpune otvorenosti pogledu ljubavi Boga i braće, u kojem smo sigurni da dopiremo do Boga u drugom i do drugoga u Bogu. S tom vjerom punom nade mi častimo sve svete i pripravljamo se na sutrašnji spomen vjernih mrtvih.

U svecima vidimo pobjedu ljubavi nad sebičnošću i smrću: vidimo da slijediti Krista vodi životu, vječnom životu, i daje smisao sadašnjosti, svakom trenutku koji prolazi, jer ga ispunja ljubavlju i nadom. Samo vjera u vječni život pomaže nam doista ljubiti povijest i sadašnjost, ali bez navezanosti, u slobodi hodočasnika, koji voli zemlju jer mu je srce na Nebu.

Slaveći vječnu proslavu Svih svetih Crkva danas nadilazi svaki skučeni pogled na čovjeka kojim bi ga se svodilo na to da bude samo građanin ovoga svijeta; Crkva danas opovrgava svako odbacivanje propitivanja o konačnom smislu ljudskoga života. Današnje slavlje oslobađa nas od duhovnoga raspoloženja radikalne sumnje koja se vrlo lako prelijeva u skepticizam i vjersku ravnodušnost.

Današnje slavlje daje nam jasan odgovor na temeljno i neizbježno pitanje koje se rađa u dubini čovjekova srca: za što sam stvoren i koji je smisao moga života? Odgovor koji nam nudi današnja svetkovina jest: Stvoren sam za ostvarivanje svetosti u svome životu. Moje životno poslanje je biti svet! Nemojte misliti da su ovo tek puka naklapanja i priče. Nipošto! Imperativ svetosti, jasno se iščitava iz današnjeg evanđeoskog ulomka – iz Isusovog govora na gori o blaženstvima tj. iz Isusovog programskog plana za ostvarivanje svetosti. Riječima i životom Isus nam je zacrtao put do Boga i svetosti: osam blaženstava. Ostvarivati svetost u svome životu znači ići tim putem za Kristom jer druge svetosti nema; svetost je prihvatiti Krista i odreći se sebe i svojih nesvetih sklonosti i ludosti jer druge svetosti nema. Svet je onaj tko svaki dan objema rukama uzme svoj životni križ i nosi ga, onaj tko svaki dan vrši i izvrši dužnosti svoga životnoga poziva – drukčije svetosti nema. Ne bojimo se pokušati ostvariti svetost u svome životu.

Razmatranje slave Svih Svetih u vječnome životu nipošto ne dopušta bijeg iz našega ovozemnog života: od zahtjeva i teškoća našega svakodnevnoga života ponajprije zato što smo već sada djeca Božja. Od sada posjedujemo iste uvjete, isti božanski život kojega su dionici Svi Sveti u vječnosti. U svakoga od nas već sada je položena ona klica po kojoj ćemo, kada se Krist očituje, biti njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. Da bismo bili usmjereni na život vječni od nas se, dakle, ni u jednom trenutku ne traži da bježimo iz svoga svakodnevnog života; ne traži se od nas da uranjamo u koje kakve istočnjačke duhovnosti. Što se onda traži od nas? Evo što znači biti usmjeren prema životu vječnome: ukloniti iz svoga ljudskog, zemaljskog života sve što je protivno dostojanstvu, istini, darovanosti našega biti djeca Božja. Nadahnuti psalmist to izlaže ovako: Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto: duša mu se ne predaje ispraznosti. Ovdje se još jedanput dotičemo evanđeoske poruke o blaženstvima.

Ne može se uzići na Goru Gospodnju, niti stajati na svetom mjestu njegovu, ukoliko nisu ispunjeni uvjeti koji se spominju u blaženstvima današnjeg Evanđelja. Blaženstva koja je Isus proglasio nisu važeće usmjerenje samo za onoga koji bi htio dostići posebnu moralnu savršenost. Blaženstva su jednostavno neophodan uvjet za ulazak u život vječni. Ideali koji nam se danas predstavljaju nisu samo stupanj moralne ili vjerske savršenosti, oni su jednostavno smjerokazi da se ostane na putu prema raju. Inače se luta stranputicama, ako se iz dana u dan ne postaje sve više siromašan duhom, čist srcem, gladan i žedan pravednosti i tako redom.

Ostati na putu prema raju znači živjeti ovozemni život u zajedništvu s Bogom slijedeći Isusov primjer u ljubavi Duha Svetoga. To se očituje po dobroti srca, po poniznosti, blagosti i milosrđu, po ljubavi prema pravednosti i istini, po zauzimanju za mir i pomirenje. Možemo reći da je to iskaznica koja nas određuje kao Božje prijatelje; to je putovnica koja nam omogućuje ulazak u vječni život.

Molimo zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetoga Antuna i Svih Svetih, koji već uživaju puninu vječnoga života jer su išli putem evanđeoskih blaženstava, da nam izmole milost da čvrsto vjerujemo u vječni život i da nas štite na našem putu prema punini života u zajedništvu s Bogom.

fra Vladimir Vidović

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.