• Mi sami moramo postati promjenom koju želimo vidjeti. M. Ghandi

Svijećnica – blagdan prikazanja Gospodnjega u Hramu

Danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodina našega Isusa Krista u jeruzalemskom Hramu, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Gospodinova rođenja ili u narodu poznatom kao Svijećnica.

Prvo čitanje nam donosi pregled starozavjetnih običaja obzirom na ovaj čin Prikazanja. Gospodinu se prinosilo sve ono što je prvo; jednom riječju – najbolje.

U evanđelju promatramo već dobro poznatu scenu Isusova prikazanja. Njegovi roditelji nose ga u jeruzalemski Hram i ondje sreću mnoštvo ljudi koji su se divili djetetu, kako na jednom drugom mjestu veli biblijski pisac, ali dvoje je na poseban način zanimljivo i pobožno: proročica Ana i starac Šimun.
Šimun nas danas osobito zanima. Bijaše već poodmakao u godinama, bio je cijelo vrijeme u Hramu i iščekivao otkupljenje Izraela. Zamislimo se nad njegovom vjerom. Anđeo mu je Božji, istina to objavio, ali opet je prije svega bila potrebna Šimunova vjera za ostvarenje ovoga susreta. On je bio strpljiv, čekao i – vjerovao, te dočekao među prvima vidjeti Spasitelja svijeta, iščekivanoga Mesiju!

Rečenica koja na osobit način danas odzvanja u ušima je ona koju mi redovnici svaki dan izgovaramo na kraju molitve Povečerja:
“Svjetlost na prosvijetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga.” Isus Krist, Sin Božji, je pravo, istinsko i jedino pravo Svjetlo, koje dođe na svijet, ali svijet ga ne upozna, barem tada kad je prvi puta došao. Što to pak znači za nas danas? Slijedimo ga, gledajmo u njega i razveselimo se, da se ne postide lica naša!

Dan posvećenog života

Na osobit način ova rečenica je zanimljiva i kad se meditira i promatra u svjetlu slavlja Dana Posvećenog života.
Redovnici su, kao na kraju krajeva i svi kršćani, pozvani biti svjetlost svijeta…
Međutim, Spasitelj je bio “svjetlost na prosvjetljenje svih naroda”. To je ono na što i nas Gospodin na osobit način poziva: donositi, vraćati ljudima svjetlost, širiti ju, zapaliti plamićak gdje treba, ali najčešće je potrebno samo razgoriti već upaljeni plamen Duha Svetoga u srcima vjernika, naše braće i sestara. Kako?
Nadasve molitvom, zatim riječju, a ponajvećma primjerom autentičnog života, vrijednog divljenja. Divljenja? Da, ali ne zbog nas osobno, nego zbog čuda Božjeg djelovanja na polju moga i tvoga života!
Neka vam svima Krist donese svjetlo u vaša srca, a svima Posvećenim osobama da ustrajnosti i snage za oduševljeno navještanje radosti evanđelja!

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom, Promišljanje.