• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Tajanstveni putovi obraćenja – deseti utorak

“O mili sveti Antune,

koji tako dobro pomažeš

u nalaženju izgubljenih stvari,

pomozi mi da ja nikada ne izgubim

Božju milost i prijateljstvo; da je,

ako bih je po najvećoj nesreći izgubio, odmah pronađem

kako je nikada više ne bih izgubio. “

“U središnjem dijelu svoga evanđelja Luka je sabrao tri parabole. One ilustriraju istovjetnu temu: sudjelovanje u radosti Boga koji posredovanjem Isusa prihvaća i spašava grešnike. To je bit evanđelja. Ljubav i dobrota Božja, vidljiva i djelatna u Isusu, oslobađa čovjeka od njegove bijede, samoće i očaja” (R. Fabris). Pronađena ovca, pronađen novčić, mladić koji se vraća kući! Čini se, nadalje, da dvije srodne parabole, ona o pastiru koji traži ovcu i ona o ženi koja traži novčić, neposredno upućuju na drugo značenje; ako, premda imate brojno stado, uložite toliko truda da nađete jednu ovcu koja se izgubila; ako, premda imate još novaca, zbog jednog izgubljenog novčića izokrenete cijelu kuću, što treba učiniti za čovjeka koji se moralno izgubio, za dušu koja se izlaže prokletstvu? Zar jedna duša ne vrijedi više od jedne ovce ili jednog novčića? Nitko u to ne sumnja. Ali, katkada se čini kao da je odnos potpuno izokrenut. Činjenica je da ne nosimo sa sobom samo dušu kroz život. Trebamo još sto drugih stvari koje idu od kišobrana do autobusne iskaznice, novca, ključeva za kuću, igle za krpanje … itd. Tolike stvari, čija upotreba može biti i upitna, ali nam pružaju udobnost i čine katkada dio naše sitne sreće. Na prvi pogled bi se reklo da sve to nema nikakve veze s dušom. Ipak, kako je zapisao neki Flamanac, najveći dio ljudi spotiče se o odjeću i, padajući, lomi dušu. Ne sjećam se gdje, ali Chesterton je napisao: “Svijet nas uvijek vuče za rese odjeće, za izvanjske sitnice u životu”. Činilo bi se, dakle, da je Bog, shvativši ovo, rekao: “Moram imenovati nekoga tko će bdjeti nad sitnim stvarima u ljudi”. I njegov izbor, kao i naš, pao je na sv. Antuna Padovanskog.

Tako, toga sveca, koji nije ništa posjedovao, koji je obilazio proseći mučeničku smrt, mi zazivamo da čuva ključeve naše kuće, da se bavi s tisuću naših trica i kučina, da nam bude ured za izgubljene stvari, posrednik u razmjeni i oglašavanju. “Pronaći izgubljene stvari” …, to je u pučkoj pobožnosti postala tipična milost sveca iz Padove, i ne zna se što nas treba više začuditi: naša odvažnost ili njegova veličanstvena poniznost. Ima ih koji odmah viču kako se radi o idolopoklonstvu i praznovjerju. Pa ipak, i to ima neki cilj, i to je neki put da se duše približe i vrate Božjoj milosti i prijateljstvu, makar i zaobilazno. To znade onaj tko ispovijeda ili pomaže hodočasnicima u bazilici u Padovi. Koliko ljudi traži pomoć svetog Antuna za najbanalnije i najsmješnije stvari i hirove i dolazi nesvjesno do praga vjere. Koliki ga vuku za rese njegove odjeće, a on ih upravo po tim resama vuče k dubljem duhovnom životu. I ovo je povlastica koju je on sebi osigurao. Ako su ga ribe, kojima je propovijedao, razumjele i, kao čarolijom, oslobodile se nijemosti, zašto ga duše, koje često leže isto tako duboko skrivene i isto tako nijeme iza stvari ovoga svijeta, ne bi mogle razumjeti kada im on pomaže? Putovi obraćenja mnogobrojni su i često tajanstveni.

Nemojmo se skandalizirati pred pričama u kojima nam se čini da Bog uludo rasipa svoju svemoćnost a sveti Antun svoju molitvu zbog slabo vidljive nužnosti Božjeg zahvata u ljudske želje koje često i nisu baš uzvišene. Da bi se umirile slične zebnje, dovoljno je pročitati drugo poglavlje Ivanova evanđelja gdje se navodi prvo čudo koje je učinio Isus. Oni koje se s pravom naziva “knjigovođama nadnaravnog” kritiziraju bilo Mariju koja je posredovala za čudo, bilo Isusa koji ga je izveo. Očekivalo bi se da Mesija, Sin Božji, Otkupitelj ima o čemu drugom misliti osim o nevolji dvoje mladenaca kojima je ponestalo vina za svadbenu večeru!

Ali Isus i Marija imaju mnogo više srca, mnogo više razumijevanja, mnogo više osjećaja za ljudsku stvarnost nego mi. Kako bi se izbjegla loša slika koja bi poslije zauvijek visila nad nesretnim mladencima, kako bi pokazao svoje sudioništvo u vedroj i svetoj radosti i ljubav prema svojoj majci, Isus čini čudo, pretvara u vino vodu iz krčaga. Isus se nije promijenio. Njegovo je srce još uvijek suosjećajno i plemenito. I višak može biti potreban, u nekim trenucima. I kao što nije rekao ne Majci, tako ne može odbiti beskrajne milosti i mnoga čudesa svecu siromašnih i ojađenih, a pri tom ne traži dopuštenje niti se opravdava pred povjesničarima čija su srca katkada odveć preuzetna i tvrda.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.