• Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit Ps 63,4

Trinaest utoraka na čast svetoga Antuna

Pobožnost trinaest utoraka redovito se obavlja zajednički kao duhovna priprava za blagdan svetoga Antuna. Utorak je posvećen svetom Antunu jer su toga dana njegovi smrtni ostaci preneseni u Padovu i pokopani u crkvi svete Marije, kasnije pretvorenoj u veličanstvenu Svečevu baziliku. Utoraka je trinaest na spomen 13. lipnja, datuma Antunova preminuća.

U našoj župi svetoga Antuna, redovito se obavlja pobožnost 13 utoraka, nama bogoslovima želja je tu pobožnost proširiti jer prije svega želimo nasljedovati njegov način života, a potom se uteći i njegovom moćnom zagovoru, stoga ćemo na našim stranicama svaki tjedan objavljivati razmatranje za taj utorak. Razmatranja su preuzeta iz knjige Trinaest utoraka svetom Antunu, autora Casimira Gastaldija.

USKRSNUĆE NA NOVI ŽIVOT – prvi utorak

“O slavni sveti Antune, koji si polučio od Boga moć da uskrisuješ mrtve, preni dušu moju iz mlakosti na život pun žara i svetosti!”

Pozivajući se izravno na povlasticu koju je sv. Antun Padovanski, čini se, osigurao gotovo isključivo za sebe barem po trajanju i opsegu, na povlasticu i čudotvorca, pučka molitva koju imamo pred očima spominje izuzetnu moć sveca koju mu je ustupio Bog da čak uskrisuje i mrtve. Popis čuda koja je Grgur IX. predočio i potvrdio za kanonizaciju sveca sadrži doista i dva uskrsnuća; druga bilježe suvremene kronike i bit će da su se dogodila, kako se kaže, dok je svetac još bio živ. Uskrisiti mrtvoga, dozvati u život stvorenje koje je već razbilo granice našeg vremena, koje ovamo pripada samo po ostacima koji se već počinju raspadati, sigurno je čudesna stvar. Samo Bog može udahnuti život. A čovjek koji je, da tako kažemo, sredstvo takve stvaralačke djelatnosti, čovjek čijim posredovanjem se život dovodi natrag u mrtvo tijelo… takav čovjek je bez sumnje “Božji čovjek”. Takvo su svjedočanstvo suvremenici morali priznati i u odnosu na Kristovo djelo: “Nitko ne može činiti znakove koje ti činiš ako Bog nije s njim”(Iv 3,2).

Pa, ipak, takva čudotvorna i božanska djelatnost ne iscrpljuje Božje mogućnosti, ne predstavlja čak ni njihov vrhunac. Sam Isus htio je jednoga dana naglasiti višu Božju djelatnost kada se zaokupio ozdravljenjem duše uzetoga prije nego ga je oslobodio fizičke bolesti: “Čovječe, tvoji grijesi su ti otpušteni… Što je lakše reći: Otpušteni su ti grijesi, ili reci: Ustani i hodaj?” (Lk 5,20-23). Ako uzetost sputava udove, suši zglobove, čini nepokretnima mišiće, otežava ili čak onemogućuje pokrete, grijeh otvrdnjuje duh, koči polet prema gore, priječi svaku sposobnost za dobro, zadaje smrtni udarac duši. Ne postoji dakle samo fizička bolest i smrt, postoji i duhovna bolest i smrt, a buđenje iz jedne i ozdravljenje od druge jest ono što Bog prije svega može i hoće učiniti za nas.

Evo zbog čega molitva sv. Antunu, spominjući se svečeva zahvata u fizičku potrebu, obraća pozornost na duhovnu potrebu koja je mnogo važnija i moli sveca da probudi dušu “iz mlakosti na život pun žara i svetosti”. Mlakost nije smrt duha, ali je pogubna okolnost, sposobna izazvati je, slična velikoj organskoj slabosti ili prikrivenoj bolesti koja malo pomalo izjeda neki od vitalnih organa. Moglo bi je se ovako prije opisati nego definirati: dobrovoljno pomanjkanje žara, sve manja spremnost i jakost volje da vrši vlastitu dužnost, da čini dobro, sve veća nebriga za izbjegavanje nedostataka i pogrešaka. Uslijed toga se, zbog otpora Božjoj milosti i ustupaka vlastitoj lijenosti, oslabljena volja sve više povlači od dobra i na kraju popušta u važnijim i ozbiljnijim stvarima.

Kako se vidi, mlakost je upravo suprotnost žaru i svetosti, onoj pripravnosti, velikodušnosti i ustrajnosti koje obilježavaju život svetaca. Preporučljivo je dakle ovako se obraćati svecu kako bi nas probudio iz takve tuposti, kako bi ulio u nas onu iskrenu predanost koju je on imao tijekom cijeloga svoga mladog života i koja ga je dovela do vrhunca savršenstva. Ako u našim odnosima sa svecima, kako kaže sv. Augustin, nema iskrenog štovanja bez oponašanja, onda je ispravno da se počne odavde, od ove početne raspoloživosti koja je korijen svakog dobra i čiji trag svetac želi pronaći u nama da bi nam bio prijatelj i činio nam dobro.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.