• Sve je moguće onomu koji vjeruje! Mk 9,23

U ime Marijino – dvanaesti utorak

„O blagi sveti Antune,

mnoge opasnosti opkoljuju

dušu moju; od njih me

oslobodi i spasi!“

Predzadnji zaziv nalikuje držanju toliko ljudi koji šutke, u suzama, zastaju i naslanjaju ruku i čelo na zelenu svečevu grobnu ploču. To držanje, uz pouzdanje, izražava i tjeskobu i brigu koja leži u srcu, zbog čega se utječemo svecu i njegovoj zaštiti. U osnovi, svih trinaest utoraka je pružanje rùku u potrazi za pomoći i sigurnošću, u potrazi za vjerom i ufanjem u onoga koji nije samo izvoditelj čuda i prijatelj u svakidašnjoj nevolji, nego prije svega učitelj života. Mogli bismo zato ostati na tome i izraziti mu sve naše divljenje i zahvalnost.

Ali, izložili bismo se opasnosti da propustimo, iz njegova života i učenja, crtu nježnosti koja pridaje blagost k strogosti njegova moralnog lika … isto kao što je mala šara, koju izbrazda voda u hrapavoj stijeni, dovoljna da omekša njezin izgled. Kratak život sv. Antuna nadvija se poput luka, sjajno i blistavo, između dva najvažnija dijela: datuma njegova rođenja i posljednjih riječi koje određuju njegov duhovni stav, glavno obilježje njegova srca i njegove pobožnosti.

Sv. Antun ugledao je svjetlo dana 15. kolovoza oko 1195., na blagdan Uznesenja; sv. Antun završio je svoj život u malom samostanu Arcella, izvan zidina Padove, pjevajući zadnjim dahom himnu koja mu je bila osobito draga, himnu na nebo uznesenoj Djevici: “O gloriosa Domina, / sublimis inter sidera … O slavna Gospo,/ uznesena među zvijezde!” Od početka do kraja, cijeli je svečev život, dakle, označen ovom, kako on kaže, “dugom” milosti: on je veliki zaljubljenik u Mariju!

Istančano ispitivanje ljudskih osjećaja moglo bi vjerojatno za to pronaći jednostavno objašnjenje. Doba u kojem se rodio i sredina u kojoj se sv. Antun oblikovao bili su prepuni dvaju velikih viteških ideala: zaštite slabijeg i kulta žene. Nikakvo čudo, onda, što je, kao što je u svoje propovijedanje protiv zla, a u obranu potlačenih pretočio plemenite porive vitezova svoga vremena, isto tako znao uzdići do neslućenih visina štovanje i plemenitu smjernost koju je srednji vijek iskazivao ženi, naznačujući u Mariji nepremašiv tip ženske ljepote i ljubavi.

“Ljupka je hvala slavne Djevice, i preljupko odzvanja u ušima Krista, Sina njezina. Dignimo dakle svi skupa glas kao žena u Evanđelju i recimo Isusu: – Blažena utroba koja te je nosila i grudi koje su Te dojile … Doista, blaženo krilo koje je nosilo Tebe, Boga i Sina Božjega, Gospodina nad anđelima, Stvoritelja neba i zemlje, Otkupitelja svijeta” (III. nedjelja u korizmi). Kao remek-djelo Boga koji ju je odabrao za svoju majku, Marija je sveopći prototip otkupljenog čovječanstva, Ona koja u sebi sjedinjuje vrline i nagrade, povlastice i slavu svih drugih svetaca. Savršeno je ostvarenje Božjeg plana, bez zadrške i sjene. “Po čistoći ona sliči Libanonu, bijelom u snijegu i mirisnom po cedrovima; miris koji iz nje zrači širi se svuda uokolo, udahnjujući život mrtvima, oprost očajnima, milost pokajnicima, slavu pravednima … Po poniznosti ona sliči dolini koju je Bog preplavio puninom milosti iz koje crpimo svi mi koji smo prazni” (Govor za Blagovijest).

Tako, slaveći četiri velika Marijina blagdana, koji su došli s Istoka i raširili se po Europi od VII. stoljeća nadalje – Rođenje Marijino, Blagovijest, Svijećnicu i Uznesenje Marijino; svetac sastavlja niz govora koji predstavljaju istovrsnu cjelinu, različitu od ostatka djela, malu pjesmu u prozi u kojoj njegova ljubav za Kraljicu neba nalazi svoj najrječitiji izraz. Od povlastice koja je izuzima od istočnog grijeha do one koja u njoj anticipira konačno uskrsnuće, nema vida Njezina života koji svetac nije istražio s pronicavom prodornošću teologa i zanosom onoga koji ljubi, povezujući tako strogost nauka i žar strasti. Dok piše, na trenutke se čini da zastaje u razmatranju i, kao da ga je zahvatila vizija koja mu je pred očima, umnaža izljeve duše, traži pomoć od neba i zemlje kako bi dostojno rekao o njoj: “O neprocjenjiva li dostojanstva Marijina! O neizrecive li uzvišenosti milosti! O neistražive li dubine milosrđa!” (Govor za Uznesenje Marijino). A u govoru za Rođenje Gospodinovo, kao da nam naznačuje siguran put spasenja, pita: “O blagoslovljeni Isuse, gdje da Te tražim, gdje da Te nađem? Gdje ću, nalazeći Tebe, naći svako dobro? Gdje ću, posjedujući Tebe, imati svako dobro? Gdje stanuješ? Gdje počivaš?… U Mariji, Majci Isusovoj i Majci našoj”. Majci našoj!…“ i svečeva riječ pretvara se u sigurno pouzdanje i ponizan zaziv:

“O Gospo, o Bogorodice,

Tvoje je ime čežnja srca moga.

Ime slatko, ime blaženo;

ime utjehe i vedre nade …

Mi bijednici,

koje je grijeh, kao brodolomce, udaljio od Boga;

mi koji smo u svakom času u opasnosti,

u valovima oluje;

mi koji smo na rubu smrti,

mi svi zazivamo te: Ave Maria!

Ti “Zvijezdo mora”, svijetli nad nama …

u zadnjem času pruži nam utjehu svojom

majčinskom prisutnošću”

(Govor za Blagovijest).

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.