• Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit Ps 63,4

U ovo vrijeme!

Ovu nedjelju u Crkvi slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. Za čitanje iz evanđelja odabran je odlomak iz Mateja 28, 16-20, koji govori o poslanju učenika i krštenju naroda u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Sam odlomak svetog Evanđelja započinje riječima: „U ono vrijeme“. Ovaj početak uvijek možemo promijeniti na način da napišemo: „U ovo vrijeme“. Razmišljajući o tim riječima vidimo kako se cijelo današnje evanđelje odnosi upravo na nas, danas, u ovo vrijeme.

„…pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio…“

Stavljajući sebe u kontekst ove rečenice, zapitao sam se jesam li pošao onamo kamo mi je naredio Isus?! Koja je moja „Galileja“, na koju goru se trebam popeti, koje vrhunce trebam osvojiti, kojim putem ići… Sve su to pitanja koja bitno određuju naš život kao vjernika, kao kršćanina. Slušati Božju riječ, ponašati se onako kako ona određuje, često nije lagan zadatak. Stavljajući sebe na prvo mjesto, imajući u pameti samo onu riječ „ja“, jako otežava naše putovanje prema ispunjenju dobivenog zadatka, tako da vrlo često znamo i zastati, „odmoriti se“, ponekad i skrenuti s puta. Slušati nekoga i izvršavati njegove zapovijedi ne možemo ako se sve vrti oko nas, oko našega „ja“. Ako smo mi na prvom mjestu, onda smo gospodari. Ako smo gospodari, onda ne slušamo, nego zapovijedamo. Ako zapovijedamo, onda činimo što hoćemo, brinemo se za sebe, a sve ostalo stavljamo po strani kao nešto što je manje bitno. Kršćanin treba znati slušati, a to ne može ako je gospodar. Truditi se živjeti po evanđelju i ići tamo gdje je naše poslanje, u našu „Galileju“ – na posao, u obitelj, različite društvene zajednice, u crkvu, i svjedočiti svoju vjeru, obilježje je pravoga kršćanina poslušnog Božjoj riječi.

„Pođite dakle i učinite…“

„Ja sam kršćanin!“ reče mi jedna osoba. A ja odvratih: „Gdje?“ Nije nikakav problem biti kršćanin, ako taj pojam promatramo sa današnjeg stajališta svijeta. Malo se pomoliti prije jela, otići ponekad u crkvu da nas ljudi vide i to je to. Po tome, čini mi se da nije teško biti kršćanin. No, kad malo bolje razmislim, možda se koristi krivi pojam za određenu stvar ili je jednostavno sadržaj pojma promijenjen. Što uistinu podrazumijeva pojam „kršćanin“? U Općem religijskom leksikonu taj se pojam objašnjava riječima: „sljedbenik učenja Isusa Krista“. Ako se nazivamo sljedbenici, onda bismo trebali slijediti, a ne samo stajati sa strane. Ako ne slijedimo Isusa Krista i njegov primjer riječima, djelima i svojim životom, onda se ne možemo nazivati sljedbenicima, ne možemo se nazivati kršćanima. Mislim, možemo mi sebe nazivati kršćanima, ali onda lažemo sami sebe, lažemo druge oko sebe i živimo u jednom svijetu u kojem više ne znamo što smo. „Pođite dakle i učinite…“ Ne smijemo biti kršćani koji će živjeti svoju vjeru samo u crkvi ili u svojoj obitelji, kada nam je dana zapovijed da pođemo, da naviještamo Isusa Krista, da svjedočimo ono u što vjerujemo. Biti kršćanin u svojoj „Galileji“, na svakom koraku što ga napravimo kroz život, to znači biti istinski sljedbenik Isusa Krista, to znači biti kršćanin. Svatko može sebi dati odgovor na pitanje: „Gdje?“. Je li to samo na papiru, možda ponekad u nekim trenucima života ili je to u ponašanju, riječima, djelima i cijelom našem životu?!

„…krsteći ih…“

Krstiti nekoga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ne možemo ako nismo krenuli – pošli i činili – navijestili vjeru u jednoga Boga, Oca Svemogućega i Sina njegova jedinoga, Gospodina našega Isusa Krista, i Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca. Koristeći trinitarnu formulu za krštenje ispovijedamo i potvrđujemo svoju vjeru u trojstvenog Boga. Postavlja se pitanje kako mi možemo krstiti ako ne znamo što radimo, ako ne znamo što vjerujemo i ako ne znamo što to znači. Ali, kako netko uopće može poželjeti biti kršten ako nije nikada vidio što znači biti kršćanin, ako mu nije pokazano primjerom. Zato nam je i zapovjeđeno da pođemo i učinimo sve narode Isusovim učenicima. Poći znači živjeti svoju vjeru i biti primjer svojim životom drugim ljudima, a učiniti znači poslanje svakog kršćanina da privede vječnom spasenju svakog čovjeka koji se još nije potpuno opredijelio za Isusa Krista.

„…učeći ih čuvati sve…“

Svatko se do sada susreo sa djecom i gledao ih kako se ponašaju i kako uče. U prvim godinama života djeca uče gledajući i oponašajući svoje roditelje i sve one koji ih okružuju. Tu sliku možemo prenijeti i na sve one koji su tek postali kršćani. Ako im mi svojim primjerom i životom ne budemo pokazivali kako čuvati sve ono što nam je Krist zapovjedio, nećemo ih ničemu naučiti, nego ćemo im samo pokazati ono što ne valja i kako ne treba živjeti. Davat ćemo loš primjer i bit ćemo odgovorni za njih jer oni su naša djeca.

„Ja sam s vama!“

Biti kršćanin je velika odgovornost. To nije nimalo lak zadatak i ne možemo ga uspjeti obaviti sami. Trebamo svoje pouzdanje staviti u Isusa Krista i pouzdati se u Njega. Ne smijemo se bojati ničega što nas čeka na našemu putu jer hodimo skupa s Kristom. Ako ponekad i posrnemo, ne smijemo odustajati, nego trebamo svoj pogled podignuti prema gore i pružiti ruku kako bi nam On pomogao ustati. Jer On je s nama u sve dane – do svršetka svijeta. Tako je sam rekao, a ja bih bio lud kad mu ne bih vjerovao! Ipak je on Istina!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.