• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

USTRAJNI U DOBRU – šesti utorak

“O nebeski liječniče,

premili sveti Antune,

po kome se toliki bolesnici

vraćaju zdravlju,

izliječi dušu moju

od rana grijeha

i ispravi njezine sklonosti zlu. “

Još jedanput se zaziv sv. Antunu poziva na najistaknutiju osobinu sveca iz Padove, na osobinu izvanrednog čudotvorca u životu i smrti: O nebeski liječnice … po kome se toliki bolesnici vraćaju zdravlju … Tome se ne može uputiti nikakav prigovor: svečev kratak prolazak predjelima Italije i Provanse obilježen je na poseban način ovim Božjim pečatom. Nema svečeva štovatelja koji ne bi sačuvao u sjećanju neke najistaknutije događaje: obnovljene Duhove u Rimu na koje su ljudi različitih jezika razumjeli svečev govor; čudo propovijedi ribama na obali Jadranskoga mora, pjesnički nazvano “srebrno čudo”; čudo o mazgi koja je na trgu u Riminiju ničice pala pred svetom Euharistijom; čudo o škrtcu čije je srce, na svečev znak, nađeno kako kuca u kovčegu; slušateljstvo zaštićeno od oluje i kiše; otrovanu hranu koja je postala neškodljiva; popis grijeha koji su se postupno brisali na papiru; višekratna istovremena prisutnost na dva mjesta; čuda predočena i priznata za kanonizaciju; i još mnoga druga, tako da se može reći zajedno sa sastavljačem najstarijeg poznatog svečeva životopisa, nastalog između 1232. i 1233.: To je malen broj čuda medu mnogima i najsigurnija su medu poznatima. Suvremene kronike spominju pak i drugo čudo različite naravi, ali ne manjeg značenja, za koje se dapače smatralo da je cilj koji su drugi burni događaji nastojali postići. Radi se o djelu koje je on provodio, kroz otvoreno i energično propovijedanje, pretežno moralno-pokajničkog karaktera, za ozdravljenje iskvarenih običaja, za moralnu i religioznu obnovu društva. Suvremena svjedočanstva govore o upravo čudesnim obraćenjima; predjeli kuda je svetac prolazio propovijedajući, preobražavali su se kroz pobožnost i pokajanje.

Bula Grgura IX., datirana u Rietiju 2. rujna 1231. – samo dva i pol mjeseca poslije svečeve smrti – i upućena padovanskom gradonačelniku, gradskom vijeću i narodu, govori o čistoći vjere, svetosti običaja i strogosti kršćanske stege koje je svetac bio potaknuo u svom odabranom gradu. Bio je, dakle, liječnik tijela da bi lakše i sigurnije postao izlječitelj savjesti. A o tome govori VI. zaziv:  … izliječi dušu moju od rana grijeha i ispravi njezine sklonosti zlu.

Kako ne otkriti u ovim riječima tajnu strepnju pred mogućnošću stalnog klijanja zla u nama? Ne trebamo zaista samo oprost, ono što želimo uvijek je neka vrsta sigurnosti: kao što se ne zadovoljavamo oporavkom, nego žurimo punom ozdravljenju, bojeći se povratka bolesti. Nije lako podnijeti kad se vidi kako se u jednom mahu ruši sve što se tegobno izgradilo da bi se uvijek iznova počinjalo.

Takvo iskustvo djeluje loše i može baciti u očaj. Karakteran čovjek, neće moći nikada shvatiti kako se netko drugi neprestano koleba između ove i one mogućnosti i pada, tako reći odmah na zemlju, tek što ga je netko pridigao. I tada će biti naveden da misli kako se radi jednostavno o slaboj volji. Ipak, često nije tako, tako je samo prividno. I ne treba nikada očajavati. Kome nedostaju moralne kočnice, stoji bez sumnje pred golemim naporom koji mora svladati. Ipak, neprekidna težnja k dobru, unatoč svim padovima i malodušnostima, već je sama po sebi nezanemariv duhovni uspjeh. Gubiti igru, a ipak ne odustati i iznova počinjati dan za danom, najčišći je dar sebe. Čovjek kojemu se to događa ne izvlači nikakve radosti iz toga, čak ni svijest o vrijednosti u vlastitim očima, ali dobra volja nije mala stvar i malo po malo će u toj čvrstoj točci moći uhvatiti sve ostalo. U knjizi o Jobu rečeno je: “i za drvo ima nade; /ako ga posijeku, ponovno izbija/ i njegove mladice ne prestaju rasti” (Job 14,7), a sv. Antun tumači: Drvo je simbol kršćanina. Ako ga je i sjekira grijeha odsjekla od Boga, ne treba nikad izgubiti nadu u milosrđe Božje koje je uvijek veće od naše bijede. Neka ima nade! I nanovo će oživjeti u pokajanju i ponovno će izrasti grane njegovih dobrih djela. (usp. XIV. nedjelja iza Duhova).

A svetac, kako bi nas ohrabrio u ustrajnosti, ima i drugu profinjenu sliku. Bog nas drži upisane u svoje ruke, kao što kaže prorok (Iz 49,16); za pisanje su potrebne tri stvari: papir, crnilo i pero. E sada, Kristove ruke su kao papir, crnilo je njegova krv, čavli mučeništva su kao pero. On nas je upisao krvavim slovima u svoje ranjene ruke, one ruke koje pokazuje nama kao nekoć sv. Tomi da bismo vjerovali i uvijek se nadali (usp. Bijela nedjelja). Evo tajne ustrajnosti.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.