• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. Albert Schweitzer

Valle Reatina (I. dio)

Zasigurno jedno od najznačajnijih mjesta u Franjinom životu je predivna Rijetska dolina ili Valle Reatina. Upravo ova dolina ugostila je Franju mnogo puta. Ovdje je nalazio utočiste od ispraznosti svijeta te u krilu Majke prirode skladao prve stihove franjevaštva. Upravo ono što najviše pogađa je upravo duhovna vrijednost i ljepota mjesta. Brojne ćelijice – sobice, ustvari spilje te druga privremena skloništa u kojima je Franjo rado uzdizao srce i misli Gospodinu. Sva ova mjesta, upravo zbog svog duhovnog značaja, neizbježna su, jer gdje se Franjo pripremao za sve životne pothvate, kako vlastite, tako i one vezane za čitavo bratstvo? Upravo ovdje; molitvom, postom, meditacijom. Tri temeljna događaja Franjine duhovnosti odvila su se baš ovdje: konstrukcija prvih jaslica (u Grecciu), pisanje konačnog Pravila Male Braće i vrlo vjerojatno pisanje predivnog Hvalospjeva stvorenja.

Rieti

Grad Rieti, smješten u pokrajini Lazio, u Franjino vrijeme (13. stoljeće) brojio je pristojnih 4 – 5 tisuća stanovnika. Činjenica da su se tijekom trinaestog stoljeća jedanaest papa zadržavali upravo ovdje i to u vremenu najkraćeg boravka od 28 do najdulje 547 dana, svakako je doprinijela dobrom statusu grada. Jasno, uz prisutnost pape i rimske kurije, prisutnost kardinala i biskupa svakako je bila razlog više, posebno za redovničke strukture, zadržati se u Rietu,  upravo zbog eventualnih nejasnoća i neriješenih pitanja. Jedan od suvremenika navodi: “Stvarna ili moguća prisutnost pape u Rietu ohrabrivala je izgradnju samog mjesta te činila grad prometnijim i ekskluzivnijim mjestom boravka.” Govoreći o redovničkim strukturama prisutnima u Rietu bili su to: hospitalijeri, redovnici Svetog Križa, nakon nekog vremena i Mala Braća. No, nas zacijelo zanimaju pojedinačna mjesta u okolici samog Rietija. Takozvani romitoriji ili eremi.

Eremi – pustinjačka tradicija i franjevaštvo

U Hrvatskom jeziku odgovarajući prijevod bio bi: pustinja, samoća, zabačeno mjesto, samotište, osama. Nijedno previše optimistično, još manje privlačno, barem ne jednom fratru koji živi s braćom. Eremo ili samotište je mjesto udaljeno od grada, smješteno često na planini i to na njezinim povišenijim dijelovima (u blizini Raja). Poimanje erema podrazumijevalo je, ne bi bilo pretjerano reći, zvanje eremita. Samoća i odvojenost od svijeta. U većini slučajeva bila je to cjeloživotna odluka. I Franjo je iskušao taj način života, ali “nije imao zvanje” točnije, uvidio je da je njegovo zvanje drukčije: živjeti evanđelje među ljudima i u svijetu, iako nije od svijeta. No, u njemu je zauvijek ostala sklonost i ljubav prema tim poniznim mjestima te će se u iste povlačiti prije svake ključne, životne odluke; za njega samoga ili za bratstvo. U eremima(van gradskih zidina) su se najčešće zadržavala braća spiritualci, odnosno reformirana grana Reda. Dok su u samostanima, unutar gradskih zidina, boravili braća zajednice ili konventualci . Romitoriji koji nas zanimaju ovdje su Greccio, Poggio Bustone, Fonte Colombo i La Foresta.

Greccio

“Franjo je uistinu ljubio eremo u Grecciu, gdje živješe braća kreposna i skromna. Bijaše svetac vrlo naklonjen i stanovnicima toga kraja upravo zbog njihova siromaštva i jednostavnosti. Često se stoga zadržavaše upravo tamo; privučen, između ostaloga, i jednom malom sobicom, krajnje izoliranom i skromnom, gdje rado boraviše.” (iz Peruđinske legende)

Upravo Greccio, spomenut u Peruđinskoj legendi, bio je u centru zbivanja Božića 1223. godine. Sveti Franjo, slušajući glas Duha, odlučuje prikazati jedan od najvećih događaja u povijesti čovječanstva – rođenje Gospodnje, upravo živim jaslicama. Često se navodi da su ovom prilikom bile napravljene prve jaslice uopće, što je točno. Naime, prema povijesnim istraživanjima, ne postoji nigdje na svijetu zabilježeno nešto slično prije Franjinog prikaza. Specifičnost je još ta je to što je Franjo umjesto kipova, počasno dao živim osobama priliku da prikažu Novorođenog Gospodina, Blaženu Majku Mariju i pravednog joj zaručnika Josipa te pridošle pastire – koje su “igrali” svi pridošli mještani Greccia.

Kako smo pročitali na početku, Franjo je bio čvrsto povezan sa Grecciom i njegovim stanovnicima. Na poseban način bio je povezan sa, vrlo vjerojatno, lokalnim feudalcem Ivanom Velina, s kojim je dugo prijateljevao. Mještanin ga je u pravo vrijeme podržao u pothvatu prikazanja rođenja Djeteta Božjega.

“U neprestanu je razmatranju sebi dozivao (Franjo) u pamet njegove riječi (Gospodinove) i pronicavošću duha opetovano je razmišljao o njegovim djelima. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom. – Treba se zato sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni što je učinio tri godine prije svoga slavnoga preminuća kod gradine koja se zove Greccio na dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan. Uživao je dobar glas, a bio je još boljega života. Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio, jer premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: “Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete, koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.” Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao.

I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta su pozvana braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć, koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjesi uživa svećenik.

Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. (…) Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek je imao viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg Sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće od sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji  bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdijenje i svi se radosni povratiše kući.” (1Cel XXX, 84-86)

Govori se također i o čudima poslije događaja:

“Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje milosrđe. I tako se postupalo. Mnoge životinje u onome kraju koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su  oslobođene od svojih bolesti. – Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici obojega spola, pogođeni kakvom bolešću zadobivali zdravlje.”  (1Cel XXX, 84-86)

No, kako je nastao eremo u Grecciu? Prema jednoj narodnoj predaji Franjo, došavši u Greccio, zatraži od jednog dječaka s periferije da mu pomogne odabrati mjesto gdje će utemeljiti eremo. Jedan dječak pred tako velikim zadatkom? Hm! Vjerojatno se i maleni pokolebao. No, Franjo k’o Franjo, će mu: ”Ne brini, ti trebaš samo baciti ovaj ugarak (zapaljeno drvo) kroz gradska vrata i gdje padne – to je to, tamo ce biti prebivalište fratrima!” Dječak u svom poletu i snazi koju imaše, baci ugarak kako ga je svetac i tražio, te isti dospije sve do samog ruba planine, gdje se i dandanas nalazi svetište. Tradicija nastavlja, da je iznad trenutnog svetišta, među šumom, na više od 1000 m nadmorske visine, sam Franjo 1209. godine podigao sjenicu za meditaciju i razmatranje. Mjesto je nazvano “Brdo sv. Franje” , a 1712. svecu je posvećena kapelica na istom mjestu.

Greccio je postao prebivalištem braće još za života svetoga Franje. Toma Čelanski nam pak donosi točan datum utemeljenja crkve koja je napravljena iznad kapelice svetoga Luke evanđelista, gdje je Franjo načinio jaslice. Radi se o vremenu između 16. srpnja 1228. i 25. veljače 1229. Osim spomenute crkve postoji i velik broj prostorija koje okružuju samu crkvu. Iste su sagrađene u 15. stoljeću. Svetište je otvoreno za duhovne vježbe, razne molitvene susrete i dakako posjete. U samom zagrljaju prirode uz sav taj mir i tišinu mjesta,  razumljivo je zašto je bio posjećen od Franje. Svakako nije za propustiti posebna “Smotra jaslica”. Radi se o stalnoj izložbi jaslica iz cijeloga svijeta, različitih stilova i autora.

Poggio Bustone

Slijedeće mjesto koje ćemo spomenuti je Poggio Bustone, više puta posjećeno od strane našeg sveca. Poggio Bustone tipično je srednjovjekovno naselje iz vjerojatno 12. stoljeća, što nam svjedoci i sama struktura naselja. Šetajući ulicama  naselja mogu se vidjeti stara gradska vrata načinjena u gotičkom stilu, prozvana Vrata “Dobroga dana”. Također može se vidjeti i toranj napravljen na pentegonalnim temeljima, vrlo impozantan. Čini dio dvorca od kojeg danas možemo vidjeti samo ostatke. Franjin boravak ovdje zamijećen je u nekoliko različitih prilika. 4. listopada prolazi ovuda i pozdravom: ”Dobar dan, dobri ljudi!” (po kojem su vrlo vjerojatno spomenuta gradska vrata i dobila ime) unosi radost među stanovnike Poggio Bustonea. Zatim na Uskrsni ponedjeljak predvodeći svečanu procesiju zaustavljajući se i u eremu Poggio Bustonea. Prema narodnoj predaji upravo Poggio Bustone je mjesto gdje Franjo dubinski shvaća snagu i stvarnost Božjeg oprosta.

“Jednoga dana, kad se divio Božjem milosrđu zbog udijeljenih mu dobročinstava i želio da mu Gospodin očituje tijek njegova obraćenja i njegove subraće, tražio je mjesto za molitvu kao što je to veoma često činio. Kad bi na takvome mjestu dugo ostajao boraveći sa strahom i trepetom uz Gospodara svekolike zemlje i dok je bolne duše razmišljao o zlo provedenim godinama, češće je ponavljao one riječi: “Bože, budi milostiv meni grešniku!”a neka neizreciva radost i neopisiva slast počela mu se postupno razlijevati u dubini njegova srca. Počeo bi tako sam od sebe iznemagati. Kad bi prigušio osjećaje i kad bi rastjerao tamu koja se iz straha zbog grijeha u njegovu srcu ugnijezdila, ulivena mu je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi i udijeljeno mu je pomazanje da bi odahnuo. Bio je uznesen izvan sebe i sav obuzet nekom svjetlošću. Srce mu se proširilo od milja dok je jasno gledao što će se dogoditi. Kad se ona slatkoća sa svjetlom povukla, vidjelo se kako je duhovno obnovljen i kako se već preoblikovao u drugoga čovjeka.” (1Cel XI, 26)

U ovome dijelu Franjevačkih mjesta pokusao sam “dotaknuti” Franjinu tihu, meditativnu i kontemplativnu dušu. Taj predivan primjer čovjeka koji je bio hodajuća molitva. Smisao života mu je bio Isus Krist! Otajstva Utjelovljenja i Muke Gospodnje u centru promišljanja, koja su na koncu temelj i korijen franjevačke teologije.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.