• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

Valle Reatina (II. dio)

Fonte Colombo

Svetište Fonte Colombo nalazi se na 547 metara nadmorske visine na južnom dijelu planina Rijetinske doline. Naziv se po prvi puta spominje  u drugoj polovici 13. stoljeća pri čemu se mislilo na naziv planine i samoga mjesta u Rietiju: Monte Rainiero. Tradicija navodi da je mjestu naziv “Fonte Colombo” (Golubičin izvor) dao sam sveti Franjo, vidjevši kako se na obližnjem izvoru (tal. fonte=izvor) napajaju “blistavo bijele” golubice (tal.,lat.colomba, columba=golubica), otuda i naziv “Fonte Colombo”.

Prvi puta svetac ovdje dolazi vrlo vjerojatno 1217. godine. Izmedu 1221. i 1223. ovdje su, kako bilježe životopisci, zasigurno boravili Franjo i dvojica braće u svrhu pisanja Pravila Male Braće, zasigurno najvažnijeg dokumenta za Franjevački red. Mjesto se također naziva Franjevački Sinaj jer se Franji i drugima zaduženima za pisanje Pravila, prema predaji, sam Gospodin Isus Krist ukazao i upućivao o pisanju i budućem opsluživanju Pravila.

“Kad je, dakle, htio srediti Pravilo sastavljeno iz evanđeoskih riječi, koje se imalo potvrditi (Nepotvrđeno pravilo iz 1221.), i kad mu je htio dati sažetiji i kraći oblik, vođen Duhom Svetim, s dvojicom se drugova uspeo na neku goru. Tu se zadovoljavao samo kruhom i vodom. Dok je postio, dao je napisati Pravilo, kako mu je u molitvi nadahnjivao Duh Sveti. Kad je sišao s gore, predao ga je svom zamjeniku na opsluživanje, a taj je nakon nekoliko dana tvrdio da je nepažnjom izgubljeno. Sveti se čovjek ponovno vratio u samotno mjesto. Ondje ga je izradio iznova poput prvoga, kao da je riječi slušao iz Božjih usta, i dao je da mu ga već spomenuti gospodin papa Honorije potvrdi u osmoj godini svoga pontifikata kao što je želio.” (Sveti Bonaventura, Leggenda maior, IV, 11)

Kako nas ne zanima samo Pravilo Male Brace (osim ako nismo fratri), opisati ćemo radije zgodu kojom su pojedina braća Reda htjeli odgovoriti Franju od pisanja “strogog” Pravila.

“Kad je blaženi Franjo boravio na nekoj gori s bratom Leonom iz Asiza i s bratom Bonicijem iz Bologne da bi sastavio Pravilo, jer se prijašnje izgubilo, dao ga je napisati po Kristovoj uputi. Kod brata Ilije koji bijaše zamjenik blaženoga Franje sakupilo se više ministara koji mu rekoše: “Čuli smo da taj brat Franjo sastavlja neko novo Pravilo. Bojimo se da će biti odviše strogo da ga nećemo moći opsluživati. Želimo da odeš k njemu i da mu rekneš da se mi na to Pravilo nećemo obvezivati; neka ga sastavlja za sebe, a ne za nas.” Brat Ilija im je rekao da neće ići, jer se bojao Franjina ukora. A kad su oni i dalje navaljivali da bi ipak išao, rekao je da bez njih neće ići. I tada pođoše svi zajedno. Kad se brat Ilija sa spomenutim ministrima našao blizu mjesta gdje je Franjo boravio, pozvao ga je. Kad se blaženi Franjo odazvao i ugledao spomenute ministre, rekao im je: “Što hoće ta braća?” Brat Ilija mu je odgovorio: “To su ministri koji se, kad su čuli da sastavljaš novo Pravilo, pobojaše da ćeš ga vrlo pooštriti; oni izjavljuju i kažu da se na nj ne žele vezati. Načini ga za sebe, a ne za njih.”

Tada je blaženi Franjo svoje lice upravio prema nebu i Kristu rekao: “Gospodine, nisam li ti dobro rekao da ti neće vjerovati?” Nato se iz visine čuo Kristov glas koji je rekao: “Franjo, u Pravilu ništa nije tvoje, nego je sve moje što god se u njemu nalazi. Hoću da se Pravilo opslužuje: doslovno, doslovno, doslovno, bez objašnjavanja, bez objašnjavanja, bez objašnjavanja!” I nadodao je: “Znam koliko može ljudska slabost i koliko sam im spreman pomagati. Koji ga neće obdržavati, neka iz Reda iziđu!” Tada se blaženi Franjo okrenuo braći i rekao im: “Jeste li čuli? Jeste li čuli? Hoćete li da ponovno kaže?” Tada ministri zbunjeni priznaše svoju krivnju i otiđoše.” (Peruđinska legenda 17)

Pravilo Male Braće potvrdio je papa Honorije III. 29. studenoga 1223. papinskom bulom “Solet annuere”.

Sestra Vatra i operacija oka

Slijedeća prilika u kojoj se Svetac ovdje zadržao bila je manje slavna. Bilo je to u studenome 1225. kada je vrlo ozbiljno obolio na oči, te je bio podvrgnut zahvatu katurizacije – spaljivanja. O tome nam opet svjedoci Peruđinska legenda.

“Kad se približilo vrijeme prikladno za liječenje očiju, blaženi je Franjo napustio ono mjesto. Budući da je imao tešku očnu bolest, na glavi je imao neku veliku kapucu što su mu je načinila braća, a sprijeda je na kapuci bio prišiven prijevjes od vune i lana koji mu je zaštićivao oči, jer od silnih bolova što mu ih je uzrokovala bolest očiju nije mogao podnositi danje svjetlo a nije mogao ni gledati. Drugovi ga na konju otpremiše u samotište Fonte colombo nedaleko od grada Rieti da bi se ondje posavjetovao s jednim liječnikom koji je bio vješt u liječenju očiju. Kad je taj liječnik stigao, rekao je blaženome Franji da mu namjerava izvesti spaljivanje (tzv. kauterizaciju) po sljepoočici do obrve onoga oka koje bijaše bolesnije od drugoga. Blaženi Franjo, međutim, nije htio započeti liječenje dok ne dođe brat Ilija.

Dok ga je iščekivao, a on nije stigao zbog mnogih zapreka, Franjo se skanjivao da na svoju ruku započne s liječenjem. Prisiljen prijekom potrebom, a napose zato što su mu gospodin biskup ostijski i generalni ministar naredili, odlučio je poslušati ih iako mu je bilo dosta neugodno što se o njemu vodi tolika briga. Zato je htio da tu stvar vodi njegov ministar. Jedne noći, kad zbog bolova što su mu ih zadavale njegove bolesti nije mogao spavati, iz ljubavi i suosjećanja rekao je svojim drugovima: “Predraga braćo i moji sinovi, neka vam ne bude mrsko ni teško što se zbog moje bolesti toliko naprežete, jer će vam se Gospodin umjesto mene, svoga sluge, za sve što mi činite kao i za djela koja zbog zauzetosti i moje bolesti ne možete izvršiti, odužiti i na ovome i na drugome svijetu. Štoviše, za ovo ćete primiti veću nagradu nego što će je dobiti oni koji pomažu cijelome Redu i koji uzdržavaju braću. Recite mi, pače, i ovako: ‘Na tebe trošimo mnogo, i Gospodin će mjesto tebe biti našim dužnikom’.”

Sveti im je otac tako govorio, jer im je htio pomoći i podići ih iz malodušnosti i slabosti da ne bi možda koji puta u kušnji zbog toga napora rekli: “Ne možemo ni moliti ni svladavati tolik napor”, i da ne bi postali mrzovoljni i malodušni pa tako izgubili plod svojih napora. Jednoga je dana konačno došao liječnik i sa sobom donio željeznu spravu pomoću koje je obavljao spaljivanje u slučaju bolesnih očiju. Dao je naložiti vatru i u nju stavio željezo da bi se užarilo. Blaženi je Franjo, da bi ohrabrio vlastito srce, i da se ne bi uplašio, rekao vatri: “Sestro moja vatro, tako si plemenita i korisna među ostalim stvorovima što ih je stvorio Svevišnji, budi u ovome času prema meni obzirna, jer sam te ljubio do sada a i odsada ću te ljubiti ljubavlju onoga Gospodina koji te je stvorio. Molim također i našega Stvoritelja koji te je stvorio da tvoju žestinu tako ublaži da bih je mogao podnijeti.” Kad je molitvu dovršio, vatru je blagoslovio znakom križa.

Svi mi koji smo ondje bili s njime iz ljubavi prema njemu i iz samilosti smo se razbježali. S njim je ostao samo liječnik.

Kad je spaljivanje izvršeno, povratili smo se k njemu. On nam reče: “Malodušni i malovjerni, zašto ste se razbježali? Po istini vam velim da nisam osjetio nikakve boli ni žestine vatre. Štoviše, ako nije dobro spaljeno, neka se izvrši ponovno, još jače spaljivanje.” Liječnik se silno divio. Smatrao je to velikim čudom, jer se Franjo nije ni maknuo.

Zatim je liječnik rekao: “Kažem vam , braćo moja, da bih se bojao ne samo za njega, koji je slabašan i bolestan, nego i za svakoga drugog koji bi bio jak i zdrava tijela da neće moći izdržati tako veliko spaljivanje, jer sam to već u nekim slučajevima doživio.”

Spaljivanje je bilo dugačko. Počelo je kod uha pa išlo sve do obrve bolesnog oka. Poduzeto je to zbog gnoja koji se više godina danju i noću spuštao na oči. Zato je po mišljenju toga liječnika bilo potrebno sve žile od uha pa do obrve spaliti, iako su se drugi liječnici tome protivili. Ti drugi liječnici su imali pravo, jer mu izvršeno spaljivanje nije ništa koristilo. Nešto je slično učinio i neki drugi liječnik koji mu je probušio obadvije uške pa ni to nije ništa koristilo.

Nikakvo čudo što su vatra i neki drugi stvorovi prema Franji bili tako pažljivi, jer ih je, kao što vidjesmo mi koji smo s njim živjeli, ljubio tako nježnom ljubavlju i volio ih. U njima je toliko uživao, prema njima se odnosio s tolikom nježnošću i suosjećanjem da se žalostio ako s njima netko nije kako treba postupao. S njima je ispunjen unutrašnjom i vanjskom radošću razgovarao kao da osjećaju, kao da shvaćaju i govore o Bogu. Mnogo se puta događalo da je u takvim zgodama padao u zanos.

Kad je tako jednom zgodom prolazio pokraj vatre, ona mu je kod noge zahvatila odjeću, a da on toga nije opazio. Kad je osjetio toplinu vatre, a njegov pratilac opazio kako mu vatra sve više zahvaća odjeću, pritrčao mu je i htio vatru ugasiti. Franjo mu je nato rekao: “Nemoj, predragi brate, sestri vatri nanijeti nikakva zla!” I nipošto nije dopustio da brat vatru ugasi. Dotični je brat odmah otišao bratu gvardijanu i doveo ga k Franji. I tako je on protiv Franjine volje ugasio vatru.” (Peruđinska legenda 86)

U povijesti franjevaštva Fonte Colombo je zasigurno oduvijek zauzimao posebno mjesto. Ispočetka je bio mjesto brace zelanata, željnih radikalnijeg opsluživanja Pravila. Trenutno je  romitorij i kuća novicijata Reda Male Brace od opservance. Mjesto je još uvijek vrlo posjećeno, ali uspješno zadržava meditativnu atmosferu u kojoj se srce može otvoriti glasu Duha koji progovara o Sinu. Zajednica braće koja žive ovdje vrlo rado moli Liturgiju časova s narodom. U crkvi se može opaziti drveni kor iz 17. stoljeća iznad kojeg stoje zanimljivi natpisi: “Choro ore, Deo corde” sto znaci: “Ustima u koru, srcem k Bogu i “ Si cor non orat, invanum linguam laborat” “Ako srce ne moli, uzalud se muči jezik”.

Fonte Colombo obiluje brojnim puteljcima te je okružen šumom. Prava ljepota je doći u kasno proljeće ili u ljeto, jer upravo zbog nadmorske visine nije toliko vruće te se uistinu može uživati u svim ljepotama mjesta kako onim duhovnim tako i prirodnim.

La Foresta

“Kad su se približili tom gradu(Franjo i braća), izađe mu u susret veliko mnoštvo naroda, pa zato nije htio ući u grad Rieti, nego pođe u crkvu svetog Fabijana koja je bila udaljena od grada dvije milje. Kad su građani doznali da je on u spomenutoj crkvi, potrčali su onamo da ga vide, i to tako da su sav vinograd oštetili i sve grožđe potrgali. To je u srcu boljelo svećenika, i on se pokajao što je primio svetoga Franju u svoju crkvu.

Budući da je Bog objavio svetom Franji što svećenik misli, pozva ga k sebi i reče mu: “Dragi oče, koliko ti mjera vina donosi taj vinograd u godini kada najbolje urodi?” On odgovori: “Dvanaest mjera.” Sveti Franjo reče: “Molim te, oče, da sa strpljivošću podneseš moj boravak ovdje još nekoliko dana, jer ovdje nalazim veliki mir, i iz ljubavi prema Bogu i prema meni siromahu dopusti svakome čovjeku da uzme grožđa iz tvog vinograda. Ja ti pak obećajem s Božje strane i u ime moga Gospodina Isusa Krista da ćeš dobiti mjesto dvanaest mjera dvadeset.”

To je sveti Franjo učinio da može ondje ostati radi velike koristi duša koje su dolazile k njemu. Mnogi su od njih bili opijeni božanskom ljubavlju i ostavljali su svijet.

Svećenik se pouzda u Franjino obećanje i velikodušno prepusti vinograd onima koji su dolazili k njemu. I gle čuda: vinograd je bio opustošen i obran tako da je jedva ostao koji grozd. No kad je došlo vrijeme berbe, svećenik skupi ostatke, metne ih u bure, zgnječi ih i prema Franjinu obećanju dobi dvadeset mjera najboljeg vina.

Tim se čudom očito pokazalo: kao što je po zaslugama svetog Franje opustošeni vinograd dao obilno vina, da je tako i kršćanski život, besplodan zbog grijeha, po zaslugama i nauci svetog Franje često puta bio pun dobrih plodova svete pokore.” (Cvjetići svetog Franje 19)

Spomenutu crkvu posvetio je 1217. godine papa Grgur IX. Prvo proširenje i preuređenje crkvica je doživila u 14. stoljeću, dok je postojeći samostan dograđen u 15. stoljeću. Samostan je najprije pripadao Klarenima, reformiranoj grani Reda, zatim od 1584. u rukama je Male Brace opservanata. Tek 1947. godine otkrivena je crkva svetog Fabijana, jer je bila sakrivena ostalim gradevinama; samostanom, klaustrom… Danas je to crkva Blažene Djevice Marije La Foresta. Uz crkvu se nalazi samostan koji kao Franji nekada, danas pruža utočište mnogim hodočasnicima koji se žele odmoriti od buke svijeta u molitvi i razmatranju.

Spominje se također da je La Foresta mjesto pisanja “Hvalospjeva Stvorenja” čemu kritičari nisu previše naklonjeni. Prema posljednjim istraživanjima više je mjesta na kojima je spomenuti hvalospjev nastao: crkva svetog Damjana, Porcijunkula, vrlo moguće Fonte Colombo, a zašto bi bilo nemoguće da je koja kitica nastala i na La Foresti?

Rijetinska dolina, sigurno jedno od najvažnijih mjesta u povijesti franjevaštva i danas poziva brojne hodočasnike u svoje krilo. Predivan krajolik, gostoljubivost braće u samostanima i najvažnije: meditativna atmosfera koja oraspoložuje srce za bliski razgovor sa Svevišnjim te povijesna povezanost sa svetim Franjom svakako su vrlo dovoljan razlog za posjet.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.