• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Veličina maloga brata ili malenost velikoga čovjeka

Dinko Bruno, trinaesto dijete obitelji Tomić rođen je 6. listopada 1917. godine na otoku Visu gdje se i upoznaje, kao ministrant u samostanskoj crkvi sv. Jere, s fratrima konventualcima. S dvanaest godina, nakon završene osnovne škole, odlazi u sjemenište, tada jedinstvene provincije sv. Jeronima u Ptuj. Nakon pet godina gimnazije ulazi u novicijat u zagrebački samostan Svetoga Duha i uzima redovničko ime Celestin. 1937. godine upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu te za dvije godine diplomirao iz filozofske grupe. Svečane doživotne zavjete polaže 13. listopada 1938. te  odlazi u Rim i tamo, na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure, završava teologiju, a 19. prosinca 1942. zaređen je i za svećenika. Zbog nemogućnosti vratiti se u domovinu ostaje u Rimu i 1945. doktorira teologiju. Upisuje biblijsko učilište „Biblicum“ i licencijat polaže 1946. Vraća se u domovinu gdje započinje svoje bogato dijelovanje. Kao profesor Svetog pisma i biblijskih jezika predaje u Splitu na Visokoj bogoslovnoj školi, u Zagrebu na Filizofsko-teoliškom fakultetu Družbe Isusove i Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje je više puta vršio službu prodekana i dekana i to u vrlo tegobnom razdoblju za Crkvu u Hrvata. U svojoj provinciji obavljao je službu vikara Provincije, više puta službu definitora, te je petnaest godina bio odgojitelj bogoslova. Umro je u 89. godini života, 23. rujna 2006. u Zagrebu i pokopan u samostanskoj kripti kapelice Svetoga Duha.

Bibličar

Fra Celestin mnogo je pridonio tome da danas možemo čitati svetu Riječ i slaviti sv. misu na hrvatskom jeziku. Pri prijevodu Biblije na hrvatski jezik sudjeluje kao biblijski lektor u većini knjiga Staroga zavjeta te priprema uvodne napomene za mudrosne knjige Staroga zavjeta. Kao biblijski redaktor sudjeluje i kod prijevoda Novoga zavjeta, te kao biblijski revizor svih hrvatskih lekcionara koje se upotrebljavaju u bogoslužju.

Njegov literarni opus je golem, bogat i u najmanju ruku vrijedan divljenja. Tiskao je oko pedeset knjiga te iza sebe ostavio mnogo neobjavljenih knjiga, članaka, zapisa, studija, duhovnih vježbi,… Gotovo četrdeset godina pisao je za izdavačku kuću „Veritas“. Objavljuje radove i u časopisima „Bogoslovska smotra“, „Obnovljeni život“, „Posvećeni život“ i dr., te mnogim talijanskim časopisima za vrijeme boravka u Italiji. Objavio je komentare o svim knjigama Starog i Novog zavjeta, te šest svezaka komentara svagdanjih, nedjeljnjih i blagdanskih čitanja.

Kao teolog i stručnjak za beatifikaciju sluge Božjega Alojzija Stepinca, imenovan od nadbiskupa Franje Kuharića, priprema „Informacije“ za kauzu, te predaje svoja mišljenja za gotovo sve knjige i arhivsku građu u tom postupku, a i sam ima bogat opus o tom svecu koga je jako ljubio i svima s oduševljenjem pričao o njemu.

Mali brat

Iako je bio vrlo učen, djelovao na istaknutim mjestima i službama u Crkvi i svojoj Provinciji, iako se imao čime hvaliti i isticati, ipak njegove najveće odlike, bez imalo uveličavanja, bile su malenost, skromnost, poniznost, dobrota, blagost, briga oko drugih,… Knjige koje je ostavio iza sebe posvetio je nama jedino, želeći nam barem malo, koliko je umio, a umio je, približiti Onoga za koga je i po kome je živio, otkrivajući Ga u Njegovoj Riječi. I ono čime se mi, njegova braća, ponosimo kada ga spominjemo je upravo to, svetost. Volimo spomenuti i da je bio doktor, profesor, dekan, i sve ovo što sam iznad naveo, ali na prvo mjesto stavljamo ono u čemu se razlikovao od većine velikana, a to je njegova malenost. Nismo mu se obraćali sa veleučeni, ni sa mnogopoštovani, ni velečasni, ma ni sa oče, već samo sa Cele, naš Cele. I upravo u tome, u njegovoj malenosti je njegova veličina.

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.