• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Veliki četvrtak – Hoc facite in meam comemorationem!

Dragi prijatelji, pred sobom imamo Isusa: dijete betlehemske štalice, sina Marijina i Josipova, dobroga pastira, milosrdnog Samaritanca, studenac žive vode, ozdravitelja bolesnih, Kralja kraljeva i vjekova i posljednjega suca živih i mrtvih. Tijekom ovoga tjedna pratili smo Isusa u njegovim posljednjim danima života. Ti dani danas se pretvaraju u sate.

Danas ulazimo u središte i najsvetije dane našega kršćanskoga vjerovanja, ulazimo u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kada Krist nastavlja svoje otkupiteljsko djelo koje je započelo utjelovljenjem. Danas slavimo dan ustanovljenja euharistije, najljepše i najsvetije molitve Crkve, i svećeničkoga reda.

Isus nas večeras okuplja oko svojega stola da nam kaže i pokaže koliko mu značimo, koliko smo vrijedni u njegovim očima.

Sveta liturgija pred nas stavlja čitanje iz Knjige Izlaska kroz koje ulazimo u prve dane oslobođenja Izabranoga naroda iz Egipta. Gospodin ustanovljuje blagdan – sebi u čast – kako bi se narod vječno sjećao izlaska iz Egipta. Očito je da se svaki narod rado sjeća svojih slavnih početaka i trenutaka svoje povijesti kada se pokazao kao jak, hrabar i slavan narod. Pashalna večera – za Izraelce – događaj je u kojem se spominju svoga poziva; kada su iz ropstva pozvani i izvedeni na slobodu da bi ostalim narodima navijestili jedinoga Boga koji spašava i ne trpi zarobljeništvo. Čovjeku je potrebno znati se sjetiti trenutaka kada je Bog dirnuo u njegov život. U teškim trenucima potrebno je vratiti se svojim izvorima i napojiti se izvorskom vodom.

Sveti Pavao prepričava događaj Kristove Posljednje večere. Iako ne bijaše prisutan tome činu, Pavao podsjeća i nas koji je izvor na kojemu se moramo hraniti tijelom Kristovim i pojiti krvlju njegovom. Zadatak je navješćivati Krista dok on ne dođe. Pavao koristi pobožni i intiman, čak mističan, jezik koji se već stoljećima izgovara na isti način kako bi nas odveo u dvoranu Posljednje večere koja se ostvaruje svakodnevno na našim oltarima.

Čitajući paralelno s odlomkom iz Knjige Izlaska, pronalazimo ne malo zajedničkih elemenata. Govore o događaju koji znači oslobođenje. Za Izraelce je to značilo izlazak na slobodu, a za nas kršćane oslobođenje od grijeha. Pashalna večera samo je predznak euharistijske gozbe koju kršćani trajno slave.

Znajući da je došao njegov čas…

Prvi redak današnjega odlomka iz Ivanova evanđelja jasno nam govori da je Isus bio slobodan, da je znao i želio ono što mu slijedi. Svojim utjelovljenjem rekao je da svome nebeskom Ocu i postao je čovjekom za kojega je morao umrijeti. Isus je svjestan da je križ konačno otkrivenje Sina koji je ljubljen od Oca i koji zajedno ljube čovjeka; križ je način kako u potpunosti otkriti Boga čovjeku. Isus je svjestan svoga trenutka kada se vraća Ocu, za njega je to trenutak proslave, a za nas mističan susret Stvoritelja sa stvorenjem.

Ljubio ih je do kraja…

U Izraelu postoji tradicija duga najmanje jedno tisućljeće o slavljenju blagdana u čast Gospodinu. Upravo tradicija i zajedničko lomljenje kruha postali su nasljedstvom i u obitelji Marije i Josipa. Isus je vjerojatno kao dijete promatrao kako to čini Josip, a iza njegove smrti i sam je nebrojeno puta lomio kruh. Večeras to čini na poseban način. Za njega današnja večera nije obična. To je posljednja večera na kojoj ostavlja “uspomenu muke svoje”. Krist izgovara iste rijeci koje svećenik izgovara danas, lomi kruh i daje ga. Krist postaje kruh. Apostoli su se vjerojatno čudili riječima i činima, ali su ipak prihvatili komadić kruha i čašu vina. U ovom im trenutku koji slijedi Krist pokazuje savršenstvo svoje ljubavi. Upravo realiziranje najviše ljubavi prema čovjeku, ispunjenje svake zapovijedi od Oca – to je njegova Pasha; ljubav bez početka i kraja. Zapravo, Posljednju večeru možemo promatrati kao Isusovu prvu smrt jer u njoj su sadržana sva otajstva. On se daje.

Počne im prati noge

Slušamo kako Isus ustaje, uzima vodu i pere apostolima noge. Došao je trenutak kada otkriva svoj identitet – identitet sluge. Krist uništava ukorijenjenu sliku o Bogu – vladaru na tronu, koji želi da mu se klanjaju… Pokazuje da je naš Bog – Bog koji se stavlja na koljena i pere noge. Ivan u svome evanđelju ne spominje riječi euharistije: “Hoc facite in meam comemorationem!”, nego ih meditira u činu pranja nogu.

Dragi prijatelji, dok slavimo dan najljepših, istovremeno najtragičnijih i najslavnijih trenutaka naše kršćanske povijesti, Isus nam daje primjer da i mi tako činimo – da ljubimo. Ostavio nam je euharistiju – svoje tijelo i krv. Učinio se kruhom da bi ga gladni blagovali, ali da bi se i sami dali drugima blagovati. Svatko od nas mora postati kruhom drugome. To je primjer koji nam je dao: prati noge jedni drugima – možda ne vodom, ali na svaki drugi ljudski način – da se može prepoznati da smo Isusovi učenici.

Govoriti o euharistiji i svećeniku zapravo nije lako. Kako ljudskim riječima opisati ono božansko što nam je dano i ostavljeno kao trajan spomen? Ima li riječi bolje od ljubavi? Krist “je predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi” koje svećenik svakodnevno daje nama. Preko svećenika Bog nam se daje u sakramentima i Boga treba prepoznati u svećeniku. Naš Bog je u svojoj svemoći zapravo nemoćan. Zašto? On po svećenikovim riječima, a snagom Duha Svetoga silazi u komadić kruha i kapljicu vina te nam se daje jesti. Svećenik u prinosu darova kaže: “Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta, od tvoje darežljivosti primismo ovaj kruh – ovo vino, plod zemlje i rada ruku čovječjih.” Zatim u trenutku posvete Bog blagoslivlja svoje stvorenje i ono što je stvorio. U pričesti Bog nam se cijeli daje. U svakoj mrvici posvećenoga kruha njegova je stalna i istinska prisutnost. U pričesti nam se daje da zasiti glad čovjeka gladnoga njegove Riječi i Tijela i Krvi, gladnoga smisla života, sreće i ljubavi.Dragi prijatelji, današnji dan prilika je da si posvjestimo vrijednost euharistije i svećenika u vremenu u kojem živimo. Svećenik i euharistija su nerazdjeljivi. Benedikt XVI. kaže: U euharistiji [svećenik] uvijek iznova samoga sebe stavlja u Božje ruke doživljavajući istodobnu radost što zna da je On prisutan. Euharistija za nas mora postati škola života u kojoj učimo darivati svoj život.” Dok gledamo svećenika kako pere noge apostolima, gledajmo u njemu Krista Isusa – Vrhovnoga i Vječnog svećenika i zahvaljujmo mu što nam se svakodnevno daje. Molimo za svoje svećenike da budu što sličniji Kristu, Sluzi savršenom. Molimo za one koji se pripremaju postati njegovi nasljednici, za mladomisnike da postanu alter Christus, za one koji trpe i koji su progonjeni. Molimo i za one koji su se iznevjerili svome svećeničkom pozivu. S radošću dođimo na izvore žive vode i napojimo se vodom od koje se ne žedni.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.