• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Vjera koja je tu spašava, koje nema – osuđuje

Svjetlost je došla na svijet, ali su ljudi ljubili tamu više nego svjetlost. Zašto? Jer im djela bijahu zla. Sigurno da ovakva “optužba svijeta”, koju Sin Božji iznosi čovječanstvu, boli.

U današnjem Evanđelju Isus Krist razgovara s Nikodemom, židovskim starješinom, članom Velikog Vijeća, i to vrlo uglednim članom. Na prvi pogled moglo bi nam se činiti da Gospodin (opet) raspravlja s Židovima koji su ga iz nekog razloga pokušali izazvati. Međutim, situacija je sasvim drukčija. Nikodem samoinicijativno odlazi k Isusu i to noću. To se vidi iz dijela Ivanova evanđelja koje prethodi ovom ulomku. Nikodem se daje na put. Noću ulazi u kuću potencijalnog Izraelova naeprijatelja. Odvažio se s jedne strane, s druge pak strane je pomalo kukavica, jer dolazi noću. Kako bilo, razgovara s Isusom o događaju u pustinji koji nam je poznat iz Starog zavjeta.  te donosi usporedbu s Isusovim podignućem na drvo križa: razapinjanjem. U razgovoru između učitelja izraelskog naroda i Učitelja Evanđelja na površinu isplovavlja usporedba mjedene zmije i križa. Križ predstavlja, kao i mjedena zmija u pustinji, sredstvo spasenja. Mjedena zmija spašava Izraela od “zemaljskog otrova”, a križ cijeli svijet (prošli, sadašnji i budući) od “vječnog otrova” – grijeha. Postoji još jedna zanimljiva poveznica sa Starim Zavjetom. Dok je Stari Zavjet, za uspješan odnos s Bogom, između ostaloga, stavljao na prvo mjesto izvršenje Zakona, Novi zavjet, utemeljen u pashalnom otajstvu Isusa Krista, stavlja vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega. Vjera je skandalozna stvar. Ili osudi čovjeka po svojoj odsutnosti, ili spašava (u kombinaciji s djelima, kako kaže sveti Jakov u svojoj poslanici). No, kako ne bismo upali u puki fatalizam, posvijestimo si da je vjera istovremeno dar Božji u sebi, ali je ujedno i posljedica čovjekova duhovnog rada na sebi, točnije na njegovu odnosu s Bogom.

Središnja misao današnje Radosne vijesti je zacijelo: Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

U jednoj rečenici rečeno je tako mnogo. Isus Krist je došao na svijet zbog svakoga od nas. Rodio se, živio, trpio i umro. I najvažnije: svojom smrću uništio je našu smrt, svojim uskrsnućem obnovio naš život i udijelio nam, legitimno, onaj vječni. Ovdje je očita velika borba svjetlosti i tame, koja je specifična za govor o Bogu Ivana evanđelista. Snažna razlika između tih dvaju fenomena: života u Bogu i života bez Boga ili pavlovskim rječnikom rečeno: života po tijelu i života po Duhu isplivava na svakom koraku. Unutar svih spomenutih kategorija naša sloboda, vjerovali mi toj činjenici ili ne, ima presudnu ulogu. Bog nas je stvorio na svoju sliku i dao nam dostojanstvo djece Božje kroz slobodu za dobro. U svome Sinu Otac nas poziva na obraćenje, spasenje i vječno zajedništvo u ljubavi s Presvetim Trojstvom. Neka i nas ova Korizma oplemeni, osnaži i oraspoloži za bezuvjetno DA žrtvi koja nas je spasila, bogočovjeku koji je na svijet došao zbog svakoga od nas! Recimo DA toj vječnoj ljubavi, koja više od svega želi – zajedništvo s nama! Današnje razmatranje zaključio bih molitvom koja izražava žudnju vjernika za “svakodnevnim gledanjem” Boga:

GOSPODINE DAJ DA TE MOGU VIDJETI

U SVAKOJ OKOLNOSTI

U KOJU SAM STAVLJEN,

U SVAKOJ OSOBI KOJU SUSRETNEM,

ILI S KOJOM SURAĐIVATI MORAM,

U SVAKOM RAZOČARANJU

I U SVAKOJ PROTIVŠTINI.

Daj da te mogu vidjeti,

Da te mogu priznati,

Da te mogu častiti

I u svakom slaviti!

Amen!

(Biskup Shanahan)

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Comments are closed, but you can leave a trackback: Trackback URL.