• Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim Iz 43,4

Voliš li me?

Mnoštvo je pitanja koje nam nebo postavlja, na koja traži odgovor od nas samih. Ta pitanja tiču se našega odnosa s Bogom, a preko odnosa s Bogom do odnosa s čovjekom, sa svojim bližnjim. Stavljaju nas u situaciju kada promišljamo, kada i sami želimo dati odgovor, ali ga nigdje nema. To su pitanja zbog kojih naši obrazi postaju crveni, to su pitanja koja se tiču našega unutarnjeg stanja.

U takvim trenucima često se nalazimo sami, na pučini vlastitoga života i čekamo da nam vjetar i valovi donesu i dadu odgovore na naša pitanja.
To su trenuci u kojima se nalazimo u noći, u mraku vlastitoga života. Kada osjećamo tišinu, ne-prisutnost zvuka, kada čujemo otkucaje vlastitoga srca, srca koje traži odgovor, koje želi biti ispunjeno. Strah nas je mraka, strah nas je samoće. Tražimo sigurnost. Pronalazimo li je? Ili se vraćamo ondje gdje smo na sigurnome terenu, u mjesta i na putove kojima smo već prošli, koje već dobro poznajemo, koji nam mogu jamčiti određenu sigurnost.

Možda dobro utjelovljujemo Petra. On se vraća na početnu točku svojega susreta s Isusom. Ponovno je uz more; odlučuje ribariti; u društvu je ostalih apostola. Evanđelist Marko nam opisuje izabranje apostola Šimuna i Andrije, Jakova i Ivana „gdje ribare na moru; bijahu ribari“ (Mk 2,16). Šimune Petre, hajde za mnom, učinit ću te ribarom ljudi (cfr. Mk 2,17), a ti se opet vraćaš svojem zanatu. Ti, koji si odmah ostavio mreže i pošao za mnom (cfr. Mk 2,18), rekao bi Isus i nastavio: a sada opet uzimaš u ruke te iste mreže i prihvaćaš se staroga posla – kao da se ništa nije dogodilo? Toliko sam dugo s tobom i još me nisi upoznao? (cfr. Iv 14,9 ) Zar se ništa nije promijenilo u tvojemu životu?

Oluja

Petar prolazi kroz teško životno razdoblje koje je započelo Isusovom posljednjom večerom, njegovom spremnošću i hrabrošću koja se očitovala u nijekanju njegova Gospodina. Više nego Isusa, Petar je učinjenim iznenadio samoga sebe. Tada tek počinje prava oluja na moru Petrova života, tada se podižu valovi koji mu ne dopuštaju mirno ploviti na njegovoj lađi. Nema Isusa da ga ponovno podigne iz mora sumnje, nevjere; da ga obrani od jakih i protivnih vjetrova. Mnoga su pitanja u Petrovoj glavi. Zašto se to dogodilo sada kada je sve tako dobro išlo? Kada je mogao promijeniti svijet na ljepši način nego li svojom smrću. Gospodine, gdje si sada kada te trebam? Petar je još više zbunjen Isusovim uskrsnućem. Zar je on uistinu živ? Ma, tko ga vidje; tko ga ču; tko ga opipa? Usprkos miru koji im je Isus dao i Duhu kojega je u njih udahnuo, oni nastavljaju život. Njihova vjera je nesigurna. Iako je bio pristan kod ukazanja, Petar je i dalje u teškoći. Sve ovo uzrokuje pomutnju u Petrovoj glavi i on polazi k moru, k Tiberijadskome moru, ne bi li ondje, jer bijaše ribar, ulovio koju ribu; ne bi li se opustio nakon svih događaja koji su ga/ih zahvatili. Dolazi k moru, u mrklu noć, uzima mreže, izvozi na pučinu, baca mreže, ulova nema. Evo, još jedna noć bez ulova. Još jedna pusta, gluha noć u kojoj se ne čuje ništa drugo osim vlastitoga srca i vlastitih misli. Nema Isusa da protumači Pisma, da ih prati kao učenike na putu u Emaus. Ovo je njihov Emaus, mjesto kakve-takve sigurnosti.

Gospodin je!

„Kad je već svanulo, stade Isus na kraj.“ Petre, Toma, Ivane i ostali, imate li što za prismok? Jeste li što ulovili? Jeste li se sabrali? Jeste li jedne misli? Jesam li još uvijek prisutan među vama?

„Bacite mreže na desnu stranu.“ Zar se nisu prisjetili iste situacije kada je Isus Petru, iskusnome ribaru, naložio da ponovno baci mreže? Pa, Isuse, ti imaš riječi života vječnoga i na tvoju riječ bacit ću mrežu (cfr. Iv 6,68). Da, bacaju mrežu u more i na njegovu riječ mreža biva ispunjena.

Zaista čudna zora: nitko ne govori, tek poneki pogled koji pokazuje: da, Gospodin je. Odlučuju uživati u zvuku tišine i gledati svoga Gospodina; žele uživati u trenutku njegove prisutnosti među njima. Tko je drugi mogao biti nego li sam Gospodin?

On ih poziva na obalu, na doručak. Susrećemo Isusa i čovjeka, susrećemo Boga i ljudsku slabost, slabost koju Isus poznaje i cijeni: slabost što smo sluge beskorisne, što smo učinili što smo mogli učiniti (cfr.). Susret je to koji priziva u pamet mnoge susrete s Isusom na moru, uz more. Isus odabire upravo mjesto gdje je prvi put susreo svoje učenike, gdje je taknuo u njihov život. To mjesto sjećanja i uspomena, to mjesto tzv. prve ljubavi i prvoga susreta odabire Isus kako bi svoje učenike utvrdio u vjeri u sebe, da je on uistinu živ i prisutan kako bi oni nastavili njegovo djelo spasenja roda ljudskoga. Prilazi im umoran i gladan i od njih koji su u sličnom, možda i gorem stanju, traži nešto za jesti.

Pojavljuje kada ga se ne očekuje, dolazi i ponovno poziva. Dolazi u jednoj običnoj životnoj situaciji i pita svakoga od nas: Prepoznaješ li me? Što još trebam učiniti da me vidiš, da me uočiš, da shvatiš da sam prisutan u tvojemu životu? Isus ne traži odgovor riječima, nego životom. Priznajmo u svojem srcu, u tišini: Da, Gospodine, to si ti. Dovoljno mi je što sam te prepoznao. Nije potrebno da ti sam kažeš tko si.

Ispit ljubavi

Isus se obraća Petru koji je svakako vjerovao da je Gospodin živ, da je uskrsnuo, ali ne i za njega. Petar se osjeća nedostojnim zbog svega što je učinio. Taj isti Petar pada u vodu pa ga Isus poziva k sebi, spašava ga; taj isti Petar ga zataji. Isus pred Petra stavlja ispit vjere, ufanja i ljubavi. Stavlja svakoga od nas pred ova tri stupa i traži da ih obnovimo, da se učvrstimo.

Dijalog između Isusa i Petra jest onaj koji možda i samo poželimo voditi s našim Bogom. Dijalog koji prožima ljudska bijeda i slabost i veličina Božjega milosrđa i ljubavi.

Isus pita Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Obraća mu se njegovim rođenim imenom i pita ga o ljubavi. Obraća se svima nama poimence: ljubiš li me? Kako li nas pogađa ovo pitanje!? Imamo li uopće snage i hrabrosti odgovoriti? Ili ostajemo bez riječi, nijemi pred veličinom Božjega pitanja?

Ivan Pavao II. će, prigodom 25. obljetnice svoje papinske službe, reći: „U onome trenutku sam u svojoj duši osjećao jeku pitanja upućena Petru: Ljubiš li me? Ljubiš li me više nego ovi? Kako sam mogao biti neuznemiren i nezabrinut? Kako se ne osjetiti pritisnutim takvom velikom odgovornošću? (…) Svaki dan se, u dubini mojega srca, odvija dijalog između Isusa i Petra. U duhu, pogleda uperena u Krista uskrsnuloga. On me, iako svjestan moje ljudske krhkosti, hrabri da s povjerenjem odgovorim poput Petra: Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.

Petrova ljubav je uvijek bila iskrena i dobronamjerna, spremna učiniti sve za svojega Gospodina usprkos ljudskoj slabosti i krhkosti, čiji je Petar je svjedok. Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“ ostavlja nas uistinu otvorenih, a nijemih usta.

Moj odgovor

Što nam preostaje nakon Isusova pitanja? Dati odgovor, svakako. Odgovor koji nosimo u dubini našega bića, koji izvire u našemu srcu. Odgovor ćemo pronaći na mjestu prvoga susreta između mene i mojega Boga. Bog je uvijek onaj čija je inicijativa prva, on pristupa čovjeku, on se zanima za čovjeka. Njegovo zanimanje i zauzimanje je iskreno i očinsko. Isus pita tri puta, a Petar odgovara svjestan da nije moguće osloniti mu se na vlastite snage, na vlastite zasluge i vlastite sposobnosti. Svjestan je da potpuno sve što ima i posjeduje, sve ono što on jest mora položiti u ruke Gospodinove. Prije svega, valja mu biti vjeran i imati povjerenja u Gospodina, a isto tako gorjeti ljubavlju za njega. Budemo li se znali osloniti na Krista, on sam će nam dati i više nego zaslužujemo.

„Ljubiš li me?“ – „Gospodine, ti sve znaš. Tebi je poznato da te volim.“

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.